Inspirativna životna priča mlade djevojke, Dijane Bačani

Dijana Bačani prošla je pravi pakao i iz njega se vratila kao pobjednica. Nije dozvolila da ju bolest spriječi u ostvarivanju još većih uspjeha, pa je uz primanje radiokemoterapije uspjela i diplomirati.

Svoje iskustvo i borbu Dijana Bačani iz Malog Bukovca, mjestašca nedaleko od Ludbrega, opisala je u statusu koji je objavila na Facebooku. Iako, kako kaže, nije nikad željela svoj život iznositi javno, doživjela je neizmjernu sreću i to je morala konačno podijeliti s drugima. Naime, Dijana je unatoč raku i primanju radiokemoterapije diplomirala na Sveučilištu u Zadru i postala diplomirana psihologinja.

Dijaninu objavu, uz njezinu dozvolu, prenosimo u cijelosti:

‘Ovo nisam učinila nikad, niti sam ikad željela svoj život iznositi javno, ali danas zbog neizmjerne sreće koju osjećam želim ispričati svoju priču. I to svima onima moji misle da se njima ništa ružno i loše ne može dogoditi, i svima onima kojima život servira lošu tortu, svima onima koji vode borbe i ne nalaze utjehe. Istina je da ispod mog stanja leži prosječna 28-godišnjakinja koja samo želi povratiti snagu svom urušenom životu.

‘Dobila sam doživotnog (ne) prijatelja’
U 27-oj godini oboljela sam od karcinoma debelog crijeva, i ni na trenutak nisam pomislila da je moj život stao, tog ponedjeljka 24.4.2018 godine. Željela ja to ili ne život se okrenuo naglavačke. Neorganizirani život, fakultetske obaveze, nezavršene, i plus dobila sam doživotnog (ne) prijatelja. Ali moj život i dalje je izgledao isto, izlazila sam s prijateljima, pila pivo, čak i zapalila pokoju cigaru, smijala se glasno, ne pokazujući nikom bol i nemoć koja se skrivala iza njega. Promijenilo me, odjednom život gledaš drugačije, drugačije vidiš sunce rano ujutro, drugačije vidiš ljude. One koji te sažalijevaju i one koji nikad nisu dozvolili da mi ijedna loša stvar prođe kroz glavu.

‘Ne trošite svoje vrijeme na prijatelje i kolege koji su negativni’
Bolest me naučila vjerovati kako je samo maleni postotak vrijedan. Znaju oni koji su. Nisu mi govorili da me razumiju oni koji su ostali, ali od njih sam crpila snagu, njima sam se vraćala i oni su uvijek bili tu. Zbog njih je sve ovo danas, jedna točka na i, i jedan završetak velikog dijela mog života i početak nečeg novog i velikog. Zato ne trošite svoje vrijeme na prijatelje i kolege koji su negativni, koji vas osuđuju i sišu energiju.

Prestanite tražiti izgovore da zadržite te toksične ljude u svom životu. Neprocjenjiv je osjećaj obećavati drugima da će sve biti u redu, i da ću ja biti u redu, zaista ni na trenutak nepomišljajući da bi moglo biti ikako drugačije.

‘Nema veće sreće da samo tri dana nakon završetka Kemo – diplomiram’
U isto je vrijeme drugi dio mene odlazio 28 uzastopnih dana gore dolje Bukovec – Zagreb, kako bi ispunila ono što je mog (ne) prijatelja trebalo maknuti od mene, Radiokemoterapija. Zahvalna sam na divnim ljudima koje sam upoznala tamo.Znaš da si postigao nešto veliko kad te doktorica i sestra koju sretneš nakon nekoliko mjeseci ne zaborave i budu sretne i pozdrave te s rečenicom “svaka ti čast, o tebi ću pričati svima”

Nema veće sreće da samo tri dana nakon završetka Kemo stojim u dvorani sa svojom mentoricom i komisijom i pričam o eutanaziji…Ironično ali istinito…

Diploma koju danas slavimo, tada sam držala u ruci.

Nikom nisam dozvoljavala da me sažalijeva, i samo nekolicina ljudi može samo zamisliti što je prošla godina značila za mene. Dogodilo se nešto najljepše i najgore. Prolazilo je ljeto,uživala sam na moru,znajući da nakon toga moram u bolnicu.

‘Napuštali su me ljudi kojima sam vjerovala…’
Samo dan prije odlaska u bolnicu uživala sam na hladnom pivu s ljudima koji su mi danas stranci, ali tada sam vidjela svijet u njima… Sad sam im zahvalna što više nisu dio mog života i što su time napravili mjesta za one s kojima gledam neki novi svijet.

Nakon operacije slijedilo je 4-mjesečni ciklus kemoterapije… u trenutku moje najveće slabosti i borbe moj dugogodišnji dečko tražio je novu djevojku, ljudi kojima sam vjerovala napuštali su me, dok su ljudi koje nisam poznavala postajali moj veliki oslonac…

I nema veze što ću uskoro ponovno ići u bolnicu, ovu sreću nosim sa sobom.

Dovoljan je osmijeh mojih roditelja, najveće, najsnažnije stijene koje su se mog (ne) prijatelja najviše plašili. Nema ništa ljepšeg nego vidjeti taj osmijeh. Zavoljela sam tog (ne) prijatelja, otvorio mi je oči, pokazao je ljude koji vrijede i koji će uvijek biti uz mene, a otjerao one koji nisu to mjesto niti zaslužili. Zahvalna sam mu, i ne znam kad će mi opet doći, ali svakako je napravio veliku čistku pogrešnih ljudi u mom životu.

‘Konačno sam u stanju vidjeti sto je zaista važno u životu’
Možda ovo nije najgori scenarij koji ste pročitali, ali dovoljan je da budete zahvalni na ljudima koje imate, na prijateljima koje cijenite, na familiji koja vam nikada neće okrenuti leđa, na poznanicima za koje nikad ne znate sto vam mogu postati životu. I na obrazovanju koje nikad ne prestaje.

Zato uključite zabavu, smijeh i razigranost u svakodnevni život i one teške stvari će postati barem malo lakše. I zato uživam u životu usprkos mojoj bolesti i to mnogo više nego prije jer kao da je oblak podignut konačno sam u stanju vidjeti sto je zaista važno u životu. Volim vas.’

Dijanina borba još nije gotova, čekaju je opet razni pregledi kod doktora, no ono što je važno jest da se ne treba odustati onda kada život ne posloži karte onako kako smo mi to zamislili.