Intervju / Rafaela Ela Obučić: Gdje god me put bude vodio, moj je poziv služiti ljudima, posebno onim odbačenim, malenim ili neprimijetnim

U vremenu u kojem pažnju medija zauzimaju negativne vijesti ili osobe koje ne zaslužuju medijski prostor, potpuno zaboravljamo na pojedince koji negdje neprimijećeni rade nešto korisno za društvo i sebe, odgovorno se odnose prema poslovima koje obavljaju i na zadovoljstvo i korist svih nas vrijedno rade čineći ovo mjesto boljim za život. Imamo sreću da i u našem gradu imamo takvih vrijednih osoba koje odlikuju sad već zaboravljene osobine: hrabrost, odgovornost, dosljednost i skromnost. Jedna od njih svakako je Rafaela Ela Obučić…

Iako si sada u svijetu novinarstva, ipak razgovor moramo na početi podatkom da su tvoji počeci vezani za Udruženje za zaštitu rijeka, riječnih slivova i ekstremne sportove „Eko Viking“ iz Visokog, gdje si stekla veliko iskustvo na svim poljima.

Osobno mi je interesantnije kako sam se uopće angažirala u Udruženju „Eko Viking” Visoko na projektima zaštite rijeka i razvoja ekstremnih sportova teiskustvo koje sam stekla kroz četiri godine uglavnom volonterskoga rada. Od jednoga sasvim običnog susreta i poziva da se priključim treninzima prve rafting ekipe u Visokom, zapravo su izrasla jako lijepa druženja, a kasnije i prijateljstva koja su urodila sjajnim društveno-korisnim idejama i projektima. S članovima udruženja, posebno kroz sportove kojima smo se aktivno bavili: rafting, planinarenje, speleologija, ronjenja, biciklizam, iskusila sam snagu timskoga rada i ljepotu različitih osobnosti i vještina koje svaki pojedinac nosi u sebi. Budući da smo mnogo putovali kroz BiH, ali i van granica države, najčešće kroz takmičenja, ekspedicije i istraživanja, ronilačke tečajeve i obuke, upoznala sam prekrasne ljude svih generacija koji su svojim sposobnostima i načinom življenja pridonosili boljim uvjetima života u svojim zajednicama. Sve je to proširilo moje vidike i poticalo me da primjenjujem uspješne recepte u svojoj lokalnoj zajednici. Istovremeno me izgrađivalo kao osobu, jer sam s Vikinzima otkrivala i vlastite afinitete i potencijale koje sam nastojala razvijati u smjeru svoga zanimanja. U to vrijeme istina nisam bila potpuno svjesna da kroz projekte zaštite riječnih slivova i prirodnih bogatstava stičem iskustvo i znanje koje će mi koristiti kasnije.

Kako je onda došlo do saradnje između tebe i „Svjetla riječi”?

Vjerujem da je Bog upetljao svoje prste, jer dok sam bila angažirana u nevladinom sektoru, neprestance sam se prijavljivala na natječaje za poslove iz svoje struke, i sa diplomom Visokoškolske spreme, ali i sa diplomom srednje stručne spreme i pretežno skupljala odbijenice (smijeh). Nisam imala niti jednoga dana radnoga staža i bila sam potpuno obeshrabrena. U 2015. je izašao Javni poziv za sufinanciranje pripravnika Ze-do kantona i obratila sam se našim franjevcima iz Franjevačkoga samostana sv. Bonaventure, s idejom da ostvarimo suradnju preko toga poticaja kako bih obavila obvezni pripravnički staž nakon studija. Fra Ivan Nujić je tu ideju svesrdno prihvatio i uputio me na fra Josipa Ikića koji je tada bio gvardijan. Potpisali smo Ugovor i predali ga na Biro u Visokom, a oni su potom trebali poslati u ZDK. U ta dva-tri dana otvorilo se mjesto novinarke u FMC „Svjetlo riječi” i na fra Josipov poticaj otišla sam na razgovor.

Znala sam otprije da je „Svjetlo riječi” renomiran časopis s dugom tradicijom u kojemu pišu vrsni teolozi i brojni stručni suradnici. Moram priznati da se nisam uopće vidjela u toj ekipi, s obzirom na svoje dotadašnje iskustvo. I danas se sjetim razgovora s fra Jankom Ćurom, našim ravnateljem i sadašnjim glavnim urednikom revije. Da sam bila na njegovom mjestu, ja sebe ne bih zaposlila, jer sam došla posve nepripremljena, bez imalo motivacije da se predstavim u najboljem svjetlu. Jednostavno sam se bila umorila od intervjua i takoreći digla ruke, uopće se nisam nadala dobrom ishodu. Zahvalna sam fra Janku što mi je pružio priliku i sretna što sam baš u „Svjetlu riječi” počela s prvim koracima u novinarskim vodama. Nije moglo bolje. I evo nas, gotovo tri godine, uspješno radimo i širimo svjetlo, što je i naš slogan.

Kakva su tvoja prva iskustva sa sadašnjim zanimanjem?

Prva iskustva su mi bila kao kod Alise u zemlji čudesa (smijeh). Tako sam se osjećala neko vrijeme, jer fakultetsko obrazovanje pruža korisna znanja i upućuje na širok spektar mogućnosti u novinarskom zanimanju, ali dok se to znanje ne primijeni u praksi, na terenu, ostaje mrtvo slovo na papiru. Upravo su me fra Marko Ešegović i fra Vjeko E. Tomić, tadašnji glavni urednik i njegov zamjenik, uz fra Janka, upućivali u praksu odgovornoga i kreativnoga izražavanja kroz časopis „Svjetlo riječi”, uređivanje web portala www.svjetlorijeci.ba, zatim brojnih knjiga i publikacija iz naše naklade, organiziranje događaja i promocija te uređivanja tridesetominutnih radijskih emisija Bosna Srebrena.

Novinarstvo je plemenit poziv, ali i stresan. Zahtijeva svakodnevno učenje i usavršavanje. Tijekom studija sam maštala da ću raditi istraživačke priče koje će mijenjati svijet nabolje. Moji su heroji bili novinari koji su stajali na prvim crtama na ratištima ili u situacijama elementarnih nepogoda. Kroz dosadašnji rad nisu mi se ostvarile te želje (smijeh), ali sam obogaćena spoznajom da svaka istinska promjena počinje najprije od nas samih.

Kroz posao se učim strpljenju, planiranju vremena, poštivanju zadatih rokova. Svjesnija sam odgovornosti, ljepote ali i snage riječi, posebice pisane. U današnjem informacijsko -komunikacijskom dobu vrlo je lako plasirati sadržaje kakve poželite, ali je jako teško biti profesionalan i etičan.

Teme koje obrađujemo i sugovornici iz različitih branši poučavaju me svakodnevno. Od svakoga ponešto naučim. I divno je biti učenik i s takvim stavom i otvorenošću pristupati poslu, ali i životu. Onog trenutka kad zaboravimo na tu činjenicu, počinjemo nazadovati. Umirati.

Radiš za časopis koji je uglavnom baziran na vjerskoj osnovi, kako nalaziš teme?

Prije bih rekla da teme pronalaze mene. Budući da je Svjetlo riječi mjesečnik, kroz jednu godinu se zna da će teme biti Božić, Uskrs, Korizma i sl. Ostalo je stvar dogovora, na čelu s glavnim urednikom, koji pretežito predlaže teme broja. Pratimo bitna događanja kod nas i u svijetu, kao i važne svjetske datume. Sretna sam jer u našoj redakciji vlada jedna sinergična atmosfera i međusobno podupiranje. Fra Janko je izuzetan čovjek i franjevac, kreativac širokih kršćanskih shvaćanja. Od njega učim „gledati” dublje i dalje, u konačnici razmišljati. Ne ostajati na površnom promatranju i doživljavanju stvarnosti. Postavljati pitanja i tragati uvijek za boljim rješenjima. Tako se primjerice jedna te ista tema uvijek može obraditi na više načina. Najbolja inspiracija je uvijek sam život i ono što ljude, naše čitatelje, dotiče i okupira. Jer, novinarstvo i jeste poziv u službi običnoga, maloga čovjeka.

Kako uostalom izgleda jedan tvoj radni dan ili priprema za izlazak jednog broja časopisa?

Dinamično u svakom pogledu. Premda znam proces koji me čeka svaki mjesec do izlaska revije, ipak je sa svakim brojem uvijek drukčije. Nekad sama tema daje poseban osjećaj ili doživljaj svemu. U redakciji se okupljamo u 8 sati na jutarnjem brifingu, koji traje otprilike do pola 9. To mi je jedan od najdražih perioda, posebno kad frcaju nove ideje i prijedlozi. Potom se „povlačimo” u urede i radimo svatko na svome zadatku. Svaki dan objavljujemo nove sadržaje na web portalu, a ako sam zadužena za reportažu, obično na teren idem već početkom mjeseca, kako bih na vrijeme stigla napisati tekst. Obim posla i tempo se većinom ubrza s drugom polovicom mjeseca. Oko 50 % sadržaja revije čine prilozi naših stalnih suradnika, koje korigiramo, lektoriramo i pripremamo za grafičkog urednika, a on onda svojim dizajnerskim umijećem daje konačni pečat tekstovima. U biti je sve jedan timski rad u kojemu se opet točno zna što je čiji zadatak.

Saradnja sa kolegama, drugim medijima?

Prije svega sam oduševljena kolegama s kojim radim. Sve su to obrazovani, požrtvovni i talentirani mladi ljudi, spremni na dogovore, tako da se često i najzahtjevniji zadaci obavljaju u jako lijepoj atmosferi. Surađujemo s desetak radiopostaja kroz radijske emisije Bosna Srebrena, koje svaki tjedan snimamo u studiju FMC Svjetlo riječi, kako bi ih oni emitirali na svojim frekvencijama. Ta se suradnja njeguje niz godina na obostrano zadovoljstvo. Uvijek smo otvoreni za konstruktivne prijedloge uz uvažavanje profesionalnih standarda. Nerijetko nas mediji kontaktiraju kako bi objavili članak iz naše revije u svom mediju ili jednostavno prenesu s našeg web portala uz navođenje izvora. Jedan od događaja koji očituje tu suradnju je i koncertna promocija albuma franjevačke duhovne glazbe „Pjesma nad pjesmama”, koji je upriličen 2016. u BKC-u ili nedavno održana promocija izvrsne knjige „Zemlja planina – BiH”, prof. dr. Dalibora Balliana. Upućeni smo jedni na druge i prirodno je da surađujemo u svemu što je na izgradnju običnih ljudi i društva u cjelini, a potom i države. Jer državu čine pojedinci, a nama i jeste bitan svatko ponaosob.

Nekima je teško raditi obične ljudske priče, ali to nekima donosi određeno ispunjenje ili im ispuni dušu. Koliko voliš raditi takve priče?

Sad za sad bih rekla da je to moja uža specijalnost (smijeh). Svaki put se osjećam kao da prvi put radim priču. Jer, to nisu samo priče, to su ljudski životi koji zavrjeđuju najviši stupanj pozornosti, poštovanja i odgovornosti. Duboko me dirnu određeni trenuci ili životne situacije. Pamtim sve sugovornike s kojima sam razgovarala. S nekima od njih sam plakala, a s nekima sam se smijala. Jedno je raditi s brojevima i informacijama, pisati vijest ili izvješće, a nešto sasvim drugo ući ljudima u kuću, u njihovu intimu. To me stavlja pred vječiti izazov kako ispričati nečiju životnu priču na profesionalan i ljudski način, pritom izbjeći patetiku i ne obezvrijediti nečije osjećaje, iskustvo, stavove. I opravdati povjerenje.

Naprosto me ohrabruje koliko ima normalnih ljudi, koji su proživjeli strašne patnje i boli, a ostali su prisebni i nikad nisu odustali od dobra. Nastavili su živjeti u zahvalnosti Bogu i ljudima, ispunjeni radošću i bez mržnje prema bilo kome. To potvrđuje da je izbor uvijek na nama. Sa svakim danom se odlučujemo za dobro i lijepo, za prijateljstvo s drugima, drugačijima. Život je jedna prekrasna pustolovina koju čine male stvari, učinjene savjesno i s mnogo ljubavi i posvećenosti. Čini mi se da nam toga najviše nedostaje. Suvremeni tempo života potkrada dragocjeno vrijeme i nameće lažne vrednote. Potrebno je hrabrosti da se odupremo tom trendu i zavirimo u svoju nutrinu, iskreno se upitamo što nas čini doista sretnima i u što želimo „utrošiti” svoj život. Jer imamo samo ovaj jedan. Nema popravnog (smijeh).

Je li teško sa ovim temama naći publiku, obzirom na teme koje su danas uglavnom komercijalne?

Kroz zadnjih 35 godina Svjetlo riječi se profilirao u prepoznatljiv, suvremen i moderan časopis u kojemu sve generacije mogu pronaći za sebe aktualne, zanimljive i poučne sadržaje. Pišemo jednostavnim i razumljivim jezikom tako da poruka uvijek stigne do čitatelja. A njih, osim u susjednim zemljama, ima i u Europi i preko oceana, pa sve do Australije. Ponosni smo i zahvalni svakome našem čitatelju na vjernosti, a posebno onima koji Svjetlo riječi prate od samog osnivanja 1983. Često nam se javljaju čitatelji i slušatelji s komentarima i sugestijama koje su uglavnom pozitivne. To daje vjetar u leđa i potiče nas da budemo još bolji. S druge strane, potvrđuje da su ljudi umorni od kritizerskih i površnih tekstova koji ne zhvaćaju u temeljna životna pitanja. Svakome je već dosta njegove muke, tako da se naša publika „odmara” uz afirmativne sadržaje koje plasiramo i nalazi poticaj i motivaciju da u vlastitom životu mijenja stvari nabolje.

Suradnici koji pišu za Svjetlo riječi, stručni su u svom polju rada. Od običnih recepata s. Anice ili prirodne biljne ljekarne fra Jure Marčinkovića, brojne su kolumne usmjerene na obiteljski život i odgoj djece, zatim teme kao što su ovisnosti i razne pošasti današnjega vremena, pa sve do teoloških, filozofskih, ekoloških i duhovno-religioznih tema. Nerijetko se studenti koriste tekstovima koji su objavljeni u reviji u svojim diplomskim ili seminarskim radovima, kao relevantnim člancima.

Kako je bilo promijeniti sredinu i iz Visokog preći u Sarajevo? Možeš li uporediti te sredine, okruženje za rad, prednosti…?

Nakon dvije i pol godine svakodnevnog vozarenja, doista je olakšavajuće i osvježavajuće (smijeh). Kamo god idemo zapravo nosimo sebe i ono što je u nama. Od toga se ne može pobjeći, može se jedino strpljivo mijenjati i nadograđivati. Prednost je svakako ušteda vremena, ali i općenito mogućnost za organiziraniji život, poslovni ritam i hobije, s kojima sam nastavila i u Sarajevu. Važno je najprije u kakvom kolektivu radite i radujete li se poslu. Budući da ponekad ostajemo prekovremeno i u tom smislu je mnogo lakše. Određena događanja su pristupačnija i općenito mi odgovara „sarajevski ritam”. I prije sam poslom putovala po cijeloj BiH, jer nismo ograničeni na Sarajevo, premda nam je tu sjedište, što se samo nastavilo.

Raduje me što susrećem mnogo više trkača i biciklista. Upravo se spremam za svoj treći polumaraton u Mostaru, krajem trećega mjeseca. Srijedom sviram na duhovnim obnovama u Svetištu sv. Nikole Tavelića na Kovačićima. Zahvaljujem Bogu i fra Damiru Paviću, izvrsnom svećeniku i franjevcu koji me animirao da se nakon dugo godina ponovno vratim sviranju. Duhovne obnove probudile su u meni žeđ za osobnijim odnosom s Bogom. Sada sve teškoće kroz koje prolazim dobivaju smisao, a moj je život postao radosna pjesma hvale.

Uglavnom, uživam u samostalnim koracima kroz život. Odvajanje od roditelja počelo je mijenjati cijelu perspektivu mene i moga života. Počela sam uviđati tko sam i istovremeno se pitati tko želim biti. Ostvarena osoba, ispunjena i sretna ili netko tko će kriviti okolnosti i druge za svoje neuspjehe ili neostvarene želje. Mnoštvo je mogućnosti. Treba se usuditi.

Planovi za budućnost? Vidiš li sebe i dalje u novinarstvu, u ovom poslu? Imaš li nekih posebnih želja, u poslovnom smislu?

Još uvijek sam znatiželjna i otvorena životnim izazovima. Osvrčući se na dosadašnja iskustva, jasno uviđam da se  Bog za mene brinuo i brine se svaki dan bolje nego što bih ja sama o sebi, tako da nemam precizan plan (smijeh). Vjera mi daje krila. Sa sigurnošću znam samo jedno, gdje god me put bude vodio, moj je poziv služiti ljudima, posebno onim odbačenim, malenim ili neprimijetnim.

Neven Krajišnik / Visoko.co.ba