Naslovnica Preporuka Intervju INTERVJU – Vo...

INTERVJU – Vojo Brajović: Svoju prvu veliku ljubav sam imao u Sarajevu i prema Sarajevu

200

Država mora prepoznati da je kultura jedno od najjačih oružja, pa čak kada je u pitanju i razvoj privrede. Talenata ima, treba im se pružiti šansa. U Sarajevu kao 19-godišnjak imao veliku ljubav, što osjeća i prema gradu. I to je nešto što zapečati sjećanje, istakao je.

Kao što je teško razumjeti kosmos, ili to kako smo postali, isto tako je teško razumjeti Bosnu. Ona nas je u skorijoj prošlosti spajala, a ne razdvajala. To je činjenica, a samo ljudskošću i razumijevanjem možemo biti zajedno u različitostima, potcrtao je na početku intervjua velikan regionalne glumačke scene Vojislav Voja Brajović (67), koji je proteklih dana boravio u Sarajevu, gdje je svojim rediteljskim teatarskim prvijencem “Voz” otvorio Prvi festival “Dani Jurislava Korenića”. Dolazak u bh. prijestolnicu, kaže, kod njega svaki put evocira uspomene na lijepa druženja, a povezanost sa Sarajevom, povjerio nam je, ima i dublje značenje.

– To zvuči patetično, ali Sarajevo je moj prvi izlaz u život. Tu sam kao 19-godišnjak imao veliku ljubav u Sarajevu, ali i prema Sarajevu. I to je nešto što zapečati sjećanje – istakao je.

Dok smo šetali starim dijelom grada uvjerili smo se da je ljubav obostrana. Kamuflaža sa šeširom i sunčanim naočalama, nije ga “spasila” od fanova, koji su ga prepoznavali i pozdravljali, na što je srdačno uzvraćao. Kroz razgovor u jednoj sarajevskoj kafani prisjetili smo se nekih uloga koje je igrao, ističući posebno onu profesora “Terminatora” iz serije “Bolji život”, koja mu je donijela veliku slavu. Kako je Brajović često naglašavao, a to su tvrdile i tvrde mnoge njegove kolege, upravo je kafana mjesto gdje su najviše naučili o umjetnosti i životu. Intervju smo otvorili pitanjem o tom “svetom hramu” za umjetnike i tolikoj ljubavi prema njoj.

vojislav-brajovic-25052016-KS (5)

– Kafana je drugi fakultet. Ili prvi. Možda nekome jedini. Tu se ljudi sreću, razmjenjuju mišljenja, čuje se nešto pametno. Ona je boemski život za umjetnike, pitanje slobode, razumijevanja. Veći dio slobodnog vremena proveo sam u kafani, ali sam za mnoge stvari ostao uskraćen, jer ne znam šta to znači biti pijan – istakao je uz osmijeh naš sagovornik.

FAKTOR: U Sarajevu ste zbog predstave “Voz”, koja se kritički odnosi prema tome kuda ovaj svijet ide, ali podsjeća i da čovjekoljublje može spriječiti propast civilizacije.

BRAJOVIĆ: Rasprava u cijeloj predstavi jeste da čovjek treba da bude vlasnik svoga smisla života. Pa čak i besmisla. Bez obzira na te dvije različitosti – pošto je to sukob mišljenja u predstavi – poenta je u tome što se ona nastavlja nakon što se završi. Pisac Cormac McCarthy je postigao to da o tome razmišljate. On je usamljenik, koji je to napisao iz svog osjećanja, ne obazirući se na to da li će neko cijeniti njegovo djelo ili ne. Iznio je ono što je veličanstveno po mom mišljenju kao dilema, a opet vas ne ostavlja ravnodušnim.

FAKTOR: Za rediteljski debi odabrali ste angažirano djelo, a u cijelu priču ste uključili Sergeja Trifunovića, kojeg ste nakon pauze vratili u teatar. Kako biste opisali saradnju, s obzirom na to da njega uz činjenicu da je vrhunski glumac bije i glas da je arogantan?

BRAJOVIĆ: On nije arogantan! Jako je darovit, a da li pravi neku budalaštinicu, to je njegova ljepša osobina. Nije to važno. Htio sam da priuštim to zadovoljstvo gledaocu da se upozna sa Cormackom, sa tim djelom. Sličnu predstavu smo već igrali u Sarajevu. Kažem sličnu, jer tema je dodirujuća. Dragan Nikolić je igrao Boga, a ja Sigmunda Frojda. Dakle, kad kažemo Boga ljudi obično misle na sveto trojstvo, na Allaha. Mi smo mislili na Boga, tvorca svega, koji je došao da provjeri neke stvari kod najvećeg intelektualca toga doba, kod prvosveštenika ateizma. Pojavljuje se nešto što ljudi malo znaju, a ja sam se s tim filozofskim terminom upoznao u poznim godinama, a to je deizam. Deistički pogled se sastoji u tome da ti deisti prihvataju činjenicu da je Bog stvorio svijet, ali se ne miješaju.

FAKTOR: Drago mi je da ste pomenuli Dragana Nikolića jer sam željela podsjetiti na kultnu seriju “Otpisani” u kojoj ste igrali, a koja je bila jednako popularna u Kini kao i “Valter brani Sarajevo”, što malo ko zna. Budući da Dragana više nema, a ni Valtera (Bate Živojinovića), ostala je velika praznina na glumačkoj sceni bivše Jugoslavije.

BRAJOVIĆ: To su nenadoknadivi gubici. Nema upražnjenog mjesta za Dragana Nikolića ili za Batu Živojinovića. To bi trebalo da bude inspiracija mlađim glumcima, kako iz svoje ličnosti koristiti talenat. Svaki čovjek može da bude glumac, važno je gdje je tu umjetnost. Važno je istaći kako su vladali sobom i svim žanrovima. Neka odlaze, samo neka novi dolaze.

FAKTOR: A dolaze li? Mogu li im parirati?

BRAJOVIĆ: E to je možda problem… Vidim talente u našem, što se sada popularno kaže, regionu. Ali, kako da im se pruži šansa? Kažu talenti ne propadaju. Đavola! Ako im se ne pruži šansa, propast će! Država mora prepoznati da je kultura jedno od najjačih oružja, pa čak i kada je razvoj privrede u pitanju.

FAKTOR: Kultura je na margini…

BRAJOVIĆ: Zato što se politikom bave ljudi iz biznisa. Moje generacije je, nažalost, sve manje, što nije dobro. Ne zato što ćemo mi nestati, nego što su se razvodnile generacije koje treba da preuzmu naše uloge.

FAKTOR: Možemo li se nadati svijetloj budućnosti za umjetnost i kulturu?

BRAJOVIĆ: Ja je vidim, ali da li i drugi vide – to je sumnjivo. Znam kako bi to trebalo da bude, da izgleda, na ljudima koji imaju privilegiju da obnašaju te funkcije je da to realizuju. Ne vjerujem da oni to vide, da ih zanima, pa onda ne vejrujem da će to i realizovati.

FAKTOR: Iako su Vas u regionalnom smislu proslavili filmski i serijski naslovi, prije svega ste pozorišni glumac. Dugogodišnji ste član Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Možete li uopće prebrojati ili sjetiti se svih uloga koje ste odigrali?

BRAJOVIĆ: Član pozorišta sam 47 godina, a ljudi me pamte po tim ulogama, jer je to takav medij, dok je pozorište malo ezoterično. Sve moguće nagrade i priznanja koja sam dobio su u pozorištu. Jedan sam od rijetkih koji je u mojoj okolini i profesiji odigrao 12 Šekspirovih uloga, igrao sam Molijera, Čehova… Trenutno imam šest naslova na repertoaru. Imao sam periode kada sam imao više predstava nego što ima dana u mjesecu. Ovog mjeseca imam 18 predstava, imao sam po 12 naslova koje sam igrao. Ako sam imao 130 naslova, filmskih i televizijskih, onda je toliko i pozorišnih. Nikada nisam vodio tu statistiku. Nemam pojma. To neka radi neko kada ja capnem. Kod mene je vrlo važno, svi to znaju i poštuju, da je uvijek prioritet moje pozorište i sve je podređeno mom pozorišnom repertoaru.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.