Iskustva dvojice bogoslova koji su iz Konga stigli u Visoko i Sarajevo kako bi studirali: Bosna je za mene moja druga zemlja

Moje iskustvo u Bosni

Ja sam fra Cosmas Safari Sadiki iz Demokratske Republike Kongo (središnja Afrika). Moj pokojni otac zvao se Ivan Petar Safari Titi Cimanuka, a majka mi se zove Cecilija Mudahama Machozi. Imam četiri sestre i pet braće.

Božja volja jača je od moje volje

Nisam tražio da dođem studirati u Bosni i ne znam zašto su tako odlučili provincijal iz Konga i njegov definitorij. Kad sam čuo da ću ići studirati izvan svoje domovine i provincije, postavio sam sebi pitanje: “Gdje je ta Bosna? O toj zemlji ništa ne znam, pa kako ću živjeti u nepoznatoj zemlji, s nepoznatim ljudima?” Bilo je to teško iskušenje, ali rekao sam sebi: “Ako je to Božja volja, napustit ću svoju dragu domovinu, svoj dragi Kongo, i otići onamo kamo me dragi Bog želi poslati.”

Kad je to čula moja obitelj, moja majka, braća i sestre, da idem u Bosnu, to je za njih bio velik šok i iznenađenje, jer nisu bili dobro bili informirani. Čuli su za Sarajevo i bivšu Jugoslaviju i dobro su znali što se dogodilo u ovom području za vrijeme rata. Isto tako i moj duhovnik, dekan teologije i neki profesori s naše Franjevačke teologije u Kongu nisu bili baš oduševljeni idejom da dođem ovamo studirati.

Duh Božji puše kako hoće i kamo hoće… Zajedno s fra Hubertom Kasontom Kilasom stigao sam u Bosnu, u Sarajevo, 14. studenog 2016. u 11 sati. Po nas je na aerodrom došao fra Ivan Nujić, profesor u Visokom. Istoga dana, odmah nakon ručka, počeli smo svoju prvu lekciju učenja hrvatskog jezika  uz pomoć fra Ivana Nujića, kojemu sam jako zahvalan jer se puno  trudio oko nas da dobro naučimo jezik, jer bi nam bez dobra poznavanja jezika bilo teško studirati teologiju. Imali smo dosta udžbenika, rječnika, CD-ova i drugih materijala pa smo malo po malo svladali hrvatski jezik. Imali smo svaki dan osim subote i nedjelje barem 5-6 sati učenja. Teško nam je bilo na početku, jer hrvatski, kao slavenski jezik, spada među teže jezike na svijetu zbog puno padeža i puno glagola. Nije nam ga bilo lako učiti jer većina nas Kongoanaca lakše svladavamo romanske (francuski, talijanski, španjolski…) nego druge jezike.

Bosna je za mene moja druga zemlja

Bosna mi je druga domovina i zato rado učim bosanske pjesme, bosansku kulturu i običaje, a neki običaji su vrlo zanimljivi. Na primjer, u početku nisam mogao razumjeti zašto se u Bosni kava pije tako sporo. U afričkim zemljama, pa i u Kongu, kava se popije na brzinu, za manje od petnaest minuta. Shvatio sam da je ovdje kava zapravo povod za razgovor i druženje.

Nakon više od tri godine provedene u Bosni mogu reći da se ovdje osjećam kao kod kuće, među svojima. Bosanski ljudi me prihvaćaju kao jednog od svojih i to me čini sretnim jer se ne osjećam strancem. Bosanci kažu da ja sam čokoladni čovjek, čokoladni franjevac, i mnogima je jako drago kad me čuju kako komuniciram na njihovom jeziku. Franjevački samostan u Visokom bio mi je prva kuća u Bosni u kojoj sam boravio, ali sada i druge samostane u Provinciji jednako volim.

Nakon godinu dana učenja hrvatskog jezika u Visokom, upisao sam se na Franjevačku teologiju u Sarajevu, i to na treću godinu studija, jer sam na Franjevačkoj teologiji u Kolweziju, u Kongu, već završio 3 godine filozofije. U Sarajevu atmosfera učenja i studija za mene je dobra, a lijepo je organiziran i molitveni život, duhovnost, druženje i ostalo. Pjevam u zboru Franjevačke teologije, koji vodi maestro fra Emanuel Josić. Pjevanje je jako vrijedna vještina ne samo za svećenike i buduće svećenike nego i za sve kršćane, jer to je vrlo lijep način molitve i zahvaljivanja Bogu.

S Božjom pomoći, približavam se završetku studija na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Zato od srca zahvaljujem provincijalu fra Jozi Marinčiću, vikaru Provincije profesoru dr. fra Petru Jeleču, ekonomu Provincije fra Nikici Vujici i drugim definitorima, napose fra Kristijanu Montini. Hvala i drugim bosanskim fratrima i sestrama, osobito fra Ivici Vidaku i sestri Celini Vidak.

Zahvalan sam i svim profesorima Franjevačke teologije u Sarajevu, kolegama i kolegicama. Hvala također meštrima fra Danijelu Nikoliću i fra Emanuelu Josiću, duhovniku fra Miri Reloti. Hvala i kuharicama i svemu osoblju na Franjevačkoj teologiji. Svima vama velika hvala.

Fra Cosmas SAFARI SADIKI, OFM

Moje iskustvo u Bosni i Hercegovini

Na ovim ću stranicama podijeliti svoje iskustvo nakon tri godine i četiri mjeseca boravka u Bosni i Hercegovini. Sve je počelo 18. svibnja 2016. godine, na kraju treće akademske godine filozofije. Tada sam, nakon razgovora s meštrom i gvardijanom, saznao da trebam ići studirati teologiju izvan Konga. U mojoj nas je generaciji bilo devet, ali samo smo nas dvojica – fra Cosmas i ja – bili izabrani za Bosnu i Hercegovinu, dok su ostala sedmorica ostali studirati u DR Kongu. Nisam puno znao o Bosni i Hercegovini, jer smo u srednjoj školi učili zemljopis i povijest bivše Jugoslavije, a ne posebno povijest Bosne i Hercegovine. Sjećam se da sam u novinama pročitao nešto o ratu u Sarajevu. Odmah sam se požurio na internetu istražiti nešto više o Bosni i Hercegovini i po čemu je ta zemlja poznata. Sam naziv “Bosnie-Herzégovine” lijepo mi je zvučao na francuskom pa sam i zbog imao predosjećaj da je to lijepa zemlja. Kada sam na internetu istražio po čemu je Bosna i Hercegovina poznata, zadivio sam se njezinoj flori i fauni koju sam tada otkrio.

Da bismo došli u Bosnu i Hercegovinu, najprije je trebalo u Kinshasi, glavnom gradu Konga, dobiti vizu za Tursku, jer Bosna i Hercegovina nema svoju ambasadu u DR Kongu. U petak 21. listopada 2016. oko 22 sata  napustili smo Mboka ya bakoko na biso, Mboka ba bota biso, tokozonga Mboka wana – “zemlju pradjedova, zemlju u kojoj smo rođeni, zemlju u koju ćemo se vratiti”. U subotu smo 22. listopada 2016. oko 9 ujutro stigli smo u Istanbul. Tu smo ostali narednih tri tjedna i dva dana. Za to vrijeme imali smo priliku učiti talijanski jezik, posjetiti neka mjesta i nazočiti jednom ekumenskom susretu. Sve nam je to obogatilo naše znanje.

U ponedjeljak 14. studenog 2016. oko 11 sati stigli smo u našu dragu Bosnu i Hercegovinu. Prvo što me je iznenadilo bio je aerodrom, jer nisam očekivao da ću nakon istanbulskoga doći u jedan ovako malen aerodrom, odakle nam nije bio problem naći izlaz. Tada sam rekao sebi da se i u Europi mogu naći mali aerodromi kao i u mom gradu Lubumbashiju. Druga stvar koja me je iznenadila dogodila se kada smo na aerodromu dali svoje putovnice na pregled policajcu, a on ih je pogledao i pitao nas što smo došli raditi u Bosni. Odgovorili smo da smo došli studirati teologiju, nakon čega nas je neljudski pogledao i zapitao: “Zašto ovdje? Zar nemate univerziteta kod vas?” Bio sam šokiran njegovim pitanjem i njegovim pogledom. Uzeli smo svoje putovnice u tišini i nastavili svojim putem. U nekim afričkim kulturama, među kojima je i moja, kaže se da je način primanja gostiju važniji nego dati im vode ili dar. Jedna afrička izreka kaže: “Nema veće sreće od dolaska gosta u miru i prijateljstvu”. Gost koji je nepristojno primljen ne želi tražiti ni vodu ni primiti bilo kakav dar, jer, kaže još jedna afrička poslovica: “Gostoljubivost je zlato”.

Policajčeva pitanja, iako nisu bila zločesta, zbog njegovog su pogleda zvučala neugodno, ali nakon šoka s tim policajcem doživio sam još jedan paradoks, i to kada sam upoznao drugu osobu, fratra, fra Ivana Nujića, našeg budućeg prvog meštra u Europi i našeg profesora bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, koji nas je dočekao. On nas je zagrlio kao jedna mama koja nije vidjela svoju djecu sto godina: kao da je Kongoanac, kao i mi. Njegov je zagrljaj i doček izbrisao moj prvi šok pa sam lako zaboravio što se desilo s prvom osobom na aerodromu. Susret je bio tako srdačan kao da se nismo vidjeli prvi put. S aerodroma nas je odvezao u samostan sv. Pavla, koji će za par mjeseci biti naša bogoslovija, i ondje smo susreli bogoslove koji su upravi bili na pauzi. Oni su nas lijepo primili, a neki su nam rekli da će nas vrlo radosno dočekati nakon učenja jezika. Nastavili smo svoj put do Visokog i stigli u samostan sv. Bonaventure, našu majčinsku kuću, koja nas je rodila u Bosni i Hercegovini. Ondje smo nepunih deset mjeseci s profesorom fra Ivanom Nujićem učili jezik živeći u franjevačkom ambijentu, u bratstvu s gvardijanom fra Franjom Radmanom i braćom toga samostana. Braća su nas prihvatila i dala mi snagu da nastavimo svoj franjevački put uz njihove savjete. Tu su nam u učenju jezika pomagale i tri časne sestre franjevke, s kojima smo također mogli ponavljali ono što smo naučili. Reći ću svojoj mami da su svi oni bili ljubazni prema njezinom sinu.

Život i studij na Bogosloviji

U subotu 23. rujna 2017. došli smo na Bogosloviju, a na vratima su nas srdačno dočekali dekan fra Danimir Pezer i meštar fra Danijel Nikolić. To je bio početak studija na jeziku koji nisu govorili ni moj pradjed ni moj djed. Nadam se da će mi, jednog dana kada ih susretnem u drugom životu, čestitati i pružiti ruku, jer ja govorim jezik koji oni nisu znali dok su bili živi. Nijedan početak nije lagan i studiranje na ovom jeziku nije lako, ali za studenta koji zna sjediti i naučiti, sve je moguće. Prvi su momenti novog studija bili teški. Bilo je naporno i zbog drugačijeg akademskog sistema i novog jezika, ali – Bogu hvala – naš poštovani dekan, poštovani profesori i braća uvijek bili raspoloženi slušati nas, primati naše žalbe i rješavati probleme. Njihova nam dobrohotnost i blagonaklonost pomažu nastaviti dalje. Neka im dragi Bog plati na nebeskim vratima! Na francuskom bih rekao: „Je leur sais gré”, a na hrvatskom, bosanskom i srpskom: “Zahvalan sam im”.

Život u nekim samostanima i župama

Ponekad smo za vrijeme odmora, Božića, Uskrsa i neradnih dana išli na župe i u samostane, gdje smo susretali i upoznavali nove ljude. Ljudi bi nas pozitivno iznenadili jer su nas uvijek srdačno primali, pitajući nas kako nam je u Bosni, jesmo li se navikli, je li nam hladno, je li nam ljepše nego u Kongu, kakva je tamo klima, koga imamo u obitelji itd. Djeca su me iznenadila govoreći: “Čokoladni fratre, hoćemo li se slikati?” Na rastanku, ljudi nas uvijek pozovu da im dođemo opet, ako Bog da.

Ovi susreti su za mene znak koliko nas ljudi vole, kako se interesiraju za nas i brinu za naše blagostanje i zadovoljstvo. Iako su neki imali vrlo malo, opet su nam nudili sve. Susretao sam ljude, braću i obitelji braće koja su se brinula za mene i za nas kao što se dobri roditelji brinu za svoju djecu. To mi je ostalo u srcu. Reći ću mami da su bili ljubazni prema njezinom sinu.

U početku je bilo lijepo gledati kako pada snijeg, kako je sve bijelo, ali zima mi je bila dodatni “put križa” za mene koji sam došao iz tropske klime, gdje postoje samo dvije sezone: kišna i sušna. Kad smo poletjeli iz Kinshase, temperatura je bila 37 stupnjeva, a u Sarajevu je nekih dana bila i -20 stupnjeva. Uz to još učenje jezika koji ima puno padeža, svršenih i nesvršenih glagola, majko mila! Bila mi je kalvarija! Te su teškoće uvijek postajale lakše kada smo susretali ljude koji su bili sretni što nas vide. Njihovo mi je divljenje, njihova radost pomagala u zaboravljanju poteškoća i nošenju križa kako bih išao dalje. Da, sretao sam i one koji su mi olakšavali teret. Neki su nas već nakon prvog susreta pozvali na kavu, a to vrlo rado pamtim i pamtit ću cijeloga života. Reći ću svojoj mami da su pomagali njezinom sinu.

Sretao sam i ljude koji su bili pesimisti prema svojoj zemlji i gledali samo loše strane, iako  naša draga Bosna i Hercegovina ima puno lijepih strana. Bog joj je dao lijepu prirodu,  floru i faunu, dao joj je dobre i gostoljubive ljude koji se vole šaliti kako bih se osjećao dobro. Ova zemlja nije pesimistična sama po sebi koliko su neki njezini stanovnici prema njoj. Ona zavrjeđuje biti voljena kako bi se poboljšao život njezinih stanovnika. Povijest nam je učinila da smo to što jesmo, ali to ne mora biti naš teret. Ne možemo  promijeniti prošlost, ali možemo poboljšati budućnost. Sjećam se da nam je jedan gospodin rekao: „Što ste loše napravili da budete poslani u Bosnu?” Nisam znao je li to bila šala, ali dugo sam razmišljao što bi značilo to pitanje.

“Tko putuje, dodaje nešto svome životu”, kaže jedna afrička izreka. Ja sam ovdje došao i našao “med i mlijeko” – mnoge lijepe strane života u Bosni i Hercegovini, koje ću sa sobom ponijeti u našu majku Afriku, u DR Kongo. Trebamo zaista biti zadovoljni onim što nam je Bog besplatno dao, za što ga nismo morali moliti, jer naše je zadovoljstvo znak naše zahvalnosti Bogu. Sreća počinje prihvaćanjem sebe, svog izgleda, svoje obitelji, svoga mjesta podrijetla, svoje domovine i kulture. Neki znakovi nemaju isto značenje i važnost ovdje i u Kongu, a taj uvid pomaže u razumijevanju drugih u njihovom kontekstu i kulturi kako se ne bismo šokirali zbog međusobnih razlika.

Susretali smo ovdje i one koji imaju predrasude o crncima, ali puno su zanimljiviji oni koji su nadilazeći predrasude htjeli s nama razgovarati ili su nam čak govorili kako smo slatki. Kada ujutro ustajemo, ne znamo kakve ćemo ljude susresti na svom putu, a oni koje susrećemo plodovi su dobrote Života, dar Stvoritelja koji nam nudi život. Svaki dan je sastavljen od  susreta s raznim ljudima različitih boja, nacija i religija, sa siromašnima i bogatima, debelima i mršavima. Svaki put kroz susret dobivamo poticaje, pozitivne ili negativne, preko kojih naučimo nešto novo u životu. Živjeti s ljudima drugih kultura znači učiti o drugim kulturama i civilizacijama te prevladavati strah od susreta sa strancem. Pitajući se o njegovoj kulturi, sličnostima i razlikama nadilazimo međusobne kulturalne razlike i sukobe. Ovdje sam shvatio koje su razlike i sličnosti između moje i drugih kultura koje me podsjećaju da ne zaboravim tko sam i odakle dolazim.

Na koncu konca, u mojoj se kulturi kaže: bolje reći hvala roditeljima i dobročiniteljima dok imaš priliku, za života, kako ne bi bilo kasno. Zato zahvaljujem Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj što je htjela primiti nas dvojicu kako bismo ovdje studirali teologiju. Fra Jozo Marinčić, njegov definitorij, braća i dobri ljudi stavili su nam na raspolaganje sve što nam treba da se osjećamo kao kod kuće, kako bismo dobro učili jezik i studirali teologiju, i zato im od srca hvala. Vjerujem da je naš dolazak u Bosnu i Hercegovinu znak bratskih odnosa između dviju provincija – Sv. Benedikta Afričkog i Bosne Srebrene.

„Gle kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti…“ (Ps 133,1). Je vous sais gré. Reći ću svojoj mami da ste dobro primili i brinuli za njezinog sina. Bog vam platio na nebeskim vratima! Neka sveti Franjo moli za nas.

Visoko.co.ba/Franjevackateologija.ba