Naslovnica Kolumne Istino, mjest...

Istino, mjesto ti je u zatvoru

316

Predvečerje je. Pišem.

Sa CD vrte se stari dobri Indexi i njihova nezaboravna melodija Da sam ja neko. Slušam ih još od najranijeg djetinjstva. Ta pjesma mi je uvijek budila maštu i ja sam zamišljala svijet u bojama ljubavi.

Danas za takvo što nemam snage i mislim da ne postoji savršeni ram za sliku svijeta. I glasno da kažem sve ostane samo vazduh. Evo me na pragu nemogućeg. Molim!

Vladari svih zemalja, ujedinite se, otvorite jednom oči. Pogledajte odakle počiva vaše postojanje. Uđite jednom u domove običnog čovjeka čiji je san imati hljeba za sutra.

Dokučili smo i čari mjeseca. To je divno, ali na drugom kraju stvarnosti u istom prostoru i vremenu ljudi i dalje umiru od gladi i od najbezazlenijih bolesti. Apsurdno. O tome će pisati naučne studije. Gladnih i bolesnih niko se neće ni sjetiti. Oni jesu i biće uvijek samo broj. Predmet statistike.  Dobro plaćene. I nije nikakva tajna većina raskoši u kojoj uživaju tek privilegovani poploćana je sudbinama siromašnih.

Zalaganje za poštivanje ljudskih prava u nekim zemljama može biti i kobno.  Tako treću godinu Liu Xiaoboa kineski književni kritičar, pisac, profesor i borac za ljudska prava, provodi u zatvoru kao politički zatvorenik. Osuđen je na jedanaest godina zatvora na osnovu lažne optužbe da je „podrivao državni sistem“.

Liu Xiaoboa je 2010. Godine dobio Nobelovu nagradu za mir, ali je nije nikada primio jer su kineske vlasti oglušile se na apel iz cijelog svijeta da se Liu pusti na slobodu.

Dvadeset prvog marta godine 2011 u znak podršike Liu u 29 zemalja, 71 gradu i sa 113 različitih institucija organizovalo se čitanje pjesme Liu Xiaoboa. PEN centar u BiH pridružio se ovoj akciji.

O kakvom svijetu mi sanjamo kad ovakve stvari se dešavaju u visoko razvijenim zemljama kao što je Kina. Šta je sloboda? Šuti i trpi. Visoka je cijena tišine. Osjećam to. Ovdje i sada!

Dok još postoje zgarišta i ljudi tek su imena samo i nema ih ni među živima, a nisu ni na vječnim počivalištima. Pogubljeni ili odvedeni, niko još ne zna. Majke oplakuju svaki novi dan, djeca odrastaju kao siročad.

I nikog od vladara nije briga.

Liu,

mi se nikada nećemo sresti. Ja nikada neću biti tako velika i hrabra. Vaša bol je i moja.

Noćas  vaše stihove poklanjam prijateljima:

 

ČEKAJTE ME TI I PRAŠINA

– Za moju suprugu, koja me čeka svaki dan

Ništa ti nije preostalo, ništa

Osim da me čekaš, zajedno sa prašinom našeg doma

Te naslage prašine

Mnogobrojne, toliko naslaga, u svakom kutku

A ti ne bi razgrnula zastore

I pustila da svjetlost uznemiri njihov duboki mir

Na policama za knjige leže rukopisi prašinom pokriveni

Na tepihu je šare progutala prašina

Kad mi pošeš pismo, voliš

Pustiti da ti pero upije nekoliko zrnaca prašine

Ja ih osjetim kad me u očima zabole

Sjediš tamo po cijeli dan

Ne usuđujući se ni da se makneš

Da koraci tvoji ne bi povrijedili prašinu

Trudiš se čak i da dišeš tiše

Tišinom tom mi priču pišeš

U ovim vremenima zagušljivim

Ta prašina jedina ti je odana

Dok pada po  tvome vidu, tvom dahu i tvom vremenu

I u najdublju dubinu tvoje duše

Gradeći grobnicu iz dana u dan

Gomila se od nogu

Doseže grudi

Dopire do grla

Znaš, ta grobnica

Tvoje je najbolje mjesto za počinak

Dok me čekaš tu

Gdje te niko neće uznemiriti

Zato ti voliš prašinu

U tom mraku, u toj tišini se gušiš

Čekajući, mene čekajući

Čekaj me u prašini, čekaj me!

Ne daj suncu da uđe, ne daj znak da se makne

Samo pusti da te pažljivo prašina sahrani

Samo pusti sebi da u san padneš u prašini

Dok se ja ne vratim

A onda se napokon preni iz sna

Skini prašinu s kože i sa duše.

Kakvo čudo će se desiti – vratit ćeš se iz mrtvih.

9. april 1999

 

( Pjesmu sa engleskog prevela Ferida Duraković)

 

Više se nadam nego što vjerujem da će 28. Decembra svoj pedeset i sedmi rođendan proslaviti u okruženju najdražih supruge i sina. Svijet je i suviše surov za ljude sa dušom!

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.