Izvinite, ali ja ne vjerujem više u tu ljubav…

177

Prošle sedmice sam obilježila svoj trideset i prvi rođendan, tamo negdje daleko sa tamo nekim znanim i neznanim.

Kao i svake godine, bez obzira gdje se nalazila, imam taj neki ritual da se nakratko sama sa sobom posjednem, upalim muziku, nešto lijepo popijem i analiziram proteklu godinu.

Nerijetko ta analiza bude sa suzama popraćena.

Nekako sam navikla i volim taj svoj običaj da zalijem i suzama te nemile i manje mile događaje iz protekle godine. Pročisti se čovjek nekako.

Bude tu suza nedostajanja, nostalgije za daljinom, kajanja, ali na kraju rituala, lijepo se osmjehnem sama sebi i nazdravim.

Odrastajući uz romane, španske sapunice i ljubavne drame, nekako se taj fenomen ljubavi uklesao u moje postojanje i prozvao se jednom mojom najvećom željom. Ljubila sam, voljela, patila i tako više puta.

Od veze do veze, u svakome pronalazila mrvicu dobra, držala se za to kao da je jedino na svijetu i tako nekoliko puta. Tražila čovjeka.

Ako nisam osjećala da kod nekog ima to nešto, nešto što bi me zaintrigiralo, zavelo, odlazila sam.

Nekako uporedo, kao prava Lola sve vrijeme sam se obrazovala, gradila sebe, širila vidike, putovala, radila, zarađivala, postala samostalna i totalno neovisna.

Priroda mi dala tu neku ljepotu, bez lažne skromnosti, pa kad čovjek pogleda, pomisli da sam „cijeli paket“, što bi rekli, je l`?!

Uglavnom, kroz sve te neke brodolome ja sam se nekako izgubila. Znala sam oduvijek ko sam, šta sam i šta želim, ali vremenom mi se sve to nekako počelo da pomućuje i pristajala sam na manje od onog što sam sebi rekla da zaslužujem. Držala se za ivice, a ivice lako pucaju. Uvijek tragala i tragala, nisam se smirivala.

I svaki put kad sam sebi rekla da je dosta, nije bilo dosta. Ta neka želja, mašta, potreba, me odvlačila od „dosta je“ i na kraju dovela da jednostavno osjetim da ne želim vise.

Jednostavno sam unutrašnjim glasom progovorila da neću, ne želim i ne mogu više.

Sita sam laži, noževa, sablji, drama i novela. Sve je to uvijek u paketu sa „ne znam šta zapravo hoću“ od površnih i nezrelih muškaraca.

Sita sam iskompleksiranih, glumaca, kvazi frajera, mačista i tvrdokornih seljačina.

Sita i od kvazi vjernika, koji bi netaknutu da mu bude potlačena, a oni bi zaskočili svaku koja ponudi i ne ponudi. Ti su mi najgori.

Sita sam ljubavi, sita lažnih ljubavi. Sita da je to ono što svako mora da ima u životu.

I možda ćete reći da nisam upoznala do sada pravu osobu. Možda i nisam, ali i ne vjerujem da hoću. Za mene to više ne postoji. Ja ne vjerujem u pravu ljubav.

Ne vjerujem ni u čuda, a samo bi čudo moglo da promijeni ovo što mislim.

Možda je ovo neki revolt na sve proživljeno, ali ja sam odustala i baš me boli briga. Ne moramo svi biti udati i oženjeni. Ne moramo svi imati tu neku osobu, pravu, s kojom ćemo trajati.

Neki ljudi su stvoreni da ostanu sami. Sami, jer im sudbina nije dala ono što su htjeli, jer nisu mogli prihvatiti manje od onog što žele.

Da se ponovim još jednom „Sita sam te, ljubavi“…

I neka nas, neka smo živi i zdravi, pa dokle – dotle.

 

Visoko.co.ba/lolamagazin.com

Komentari

komentara