Jasmin Agić: Bašta lavice Muthoni

Dok je ležala u končanoj ležaljci osluškujući odjeke tišine, Muthoni je mogla čuti kako se nečujni vjetrić odbija od vrhova stabljika trave. To je bio njen dar i svaki put kad bi osjetila da zluradost okoline počinje gušiti njen mir, izlazila je u neograđeno dvorište svoje kuće osluškivati nečujni razgovor vjetra. U tim bi trenucima zaboravljala na stvarnost svog života, prepuštajući mislima da slijede zagonetnu melodiju nevidljivog huka, čiji bi nemirni tonovi uzdizali njene misli do tanke linije gdje plavetnilo beskrajnog neba u sudaru sa zalazećim Suncem postaje jarkocrveno. S tog je mjesta kao lebdeći duh mogla vidjeti zavičaj svog života. Gledala bi tada šta se zbiva s njom uspijevajući prepoznati namjeru zavisti prije nego što bi je poput otrovne žaoke insekta ta mržnja najbližeg okruženja opekla vrelinom svoje netrpeljivosti.

I dok bi se mrežasta ljuljačka neprimjetno klatila, svojim bi unutrašnjim čulom sasvim jasno vidjela svjetove nevidljive drugim ljudima. Leškareći u polusnu na neizdrživoj ljetnoj omorini, zabavljala se u vragolastoj igri. Gledala bi kako vjetar izvija veš razastrt u uglu bašte i onda bi uz hihot samozadovoljstva izgovorila nečujnu naredbu.

“Neka od veša nastanu jedra okeanske galije” i ne bi stigla ni izgovoriti rečenicu do kraja, a pred njenim očima pojavio bi se ogroman drveni brod s palubom nakrcanom svakojakim stvarima, između kojih su uz rasijanu viku trčali polugoli mornari. Brod se ljuljao na uzburkanom moru, koje je udaralo o bokove broda, a zapjenušane kapljice letjele su zrakom kao obadi omamljeni šećerom. I Muthoni bi tada na svojim obrazima osjetila slane kapljice mora i smijala bi se grlato i neobuzdano.

Kako bi dan prolazio, mijenjala je raspoloženje, a nakon trenutaka u kojima bi je mučila tuga spopadao ju je nekakav podmukli bijes i tada bi skupljala usne i zatvarala oči nemoćna odagnati nemirne misli iz glave. A kad bi se uspjela malo primiriti, osjećala je kako krivica ulazi u svaku poru njenog tijela jer se nije uspijevala, čak i u časovima kada se trebala prepustiti užitku, osloboditi prisustva ljudi koji su je neprekidno proganjali. I onda se dosjetila da ipak postoji način kako da utekne zlobnim primjedbama i podmuklim tračevima koje nije mogla čuti, ali je neprekidno osjećala njihovu zlobu na svojim leđima, potiljku, kovrdžavoj afrikanskoj kosi, po rukama, cijelom tijelu.

Okrenula se u ležaljci potrbuške i namjestila u pomalo raskalašenu pozu, a onda s ushićenjem razmaženog djeteta zamislila Tarika, tog feminiziranog, slatkorječivog kolegu, koji je nije prestajao zatrpavati pričama o zajedničkim poznanicima. Njegovim se dosjetkama i vulgarnim šalama smijala pretvorno osjećajući sram svaki put kad bi slušala njegova prostačka ogovaranja. Stajao je tu u njenom dvorištu toliko blizu da ga je mogla dohvatiti rukom samo da se potrudila malo protegnuti i dok ga je gledala uređenog, naparađenog, mogla je osjetiti miris njegovog parfema duboko u svom mozgu. Bio je u bijeloj košulji sa šavovima opšivenim jarkožutim koncem i baš kada se namjestio da ispripovijeda jednu od svojih verbalnih gadosti Muthoni viknu toliko glasno da i samu sebe iznenadi.

“Šuti!”, vrisnu napola bijesno i Tarik ostade na mjestu nijem i koliko god se trudio izgovoriti bilo kakvu riječ, usta su mu ostajala zatvorena, a jedini glas koji je dolazio iz njegovog pravca bilo je nesuvislo mumlanje. Usta su mu se grčila i krivila i izgledao je kao čovjek koji punih usta pokušava nešto reći i taj je prizor toliko zabavljao Muthoni da je, ushićena, neprekidno ponavljala “Šuti, šuti, šuti”, posmatrajući s užitkom kako mu se lice krivi i crveni.

A kad bijes popusti i kad osjeti kako joj gotovo neprimjetno ljuljanje godi, samo mahnu rukom i svega nestade. Pred njom se opet pojavi njena bašta i pogled na livadu i brdo koje se nadvijalo nad njenom kućom. Tada primijeti da se jedna crvena linija proteže od vrha brda preko livade do saksijskog cvijeća na zidu njene kuće, a kad pogled zaustavi na crvenim ciglama obavijenim zanosnom čuvarkućom, Mutoni pomisli kako bi se tu, u njenom dvorištu, moglo napraviti malo kino nalik onima koje je viđala u dalmatinskim gradićima, ili onom u Motovunu, gdje je gledala Beninijev Život je lijep. I samo što joj se ta misao provuče kroz um, iznad njene glave ukaza se snop reflektorskog svjetla, a na zidu neki neobični likovi. Film joj privuče pažnju i iz ležećeg položaja pomjeri se u sjedeći, stavljajući glavu u dlanove.

Dešavanja na zidu bila su urnebesna i Muthoni je uživala. Nije joj smetalo što je film bio bez tona, a spektar boja u kojima su se prizori mijenjali ograničen na crnu, bijelu i nekoliko varijanti sive. Grimase na licima, prenaglašeni pozorišni pokreti i scenska grotesknost davali su priči neku neobjašnjivu ljepotu i što je s više pažnje pratila zbivanja pred njenim očima, postajalo joj je jasnije da ta filmska predimenzioniranost i nije toliko nespojiva sa stvarnim svijetom.

Radnja filma bila je jednostavna i ograničena na jedan enterijer. Tri odrasla čovjeka, za koje je odmah shvatila da su divovi, mljela su žito u nekoj vodenici. Svaki put kad bi se zbog njihove nezgrapnosti i šeprtljavosti brašno razletjelo po mlinu Muthoni bi se smijala, a njihova bijela lica i raščupane kose doimali bi se kao prizor s nekog srednjovjekovnog bakroreza. Najviše ju je zabavljalo kad bi se zbog svoje veličine morali pognuti i oborene glave prenositi vreće s jedne strane mlina na drugu udarajući glavama o drvene grede krova. Zabavljalo ju je i kad su se sudarali ili kad bi se dvojica od njih zaglavili u okviru vrata. I dok ih je gledala kako smeteni i nesigurni u vlastite pokrete pokušavaju završiti posao na vrijeme, neprekidno poglédajući veliki sat koji je pokazivao vrijeme, Muthoni, kako bi ih lakše raspoznavala, dade dobroćudnim divovima imena. Najveći, izduženog lica, odjeven u mornarsku košulju dobi ime Džina, onaj koji se uvijek oko nečega prepirao s njim, kosmat, postade Džana, a trećeg, koji je sve njihove svađe posmatrao s distance, nazva Džona.

U toj igri sa zidnim sjenama prođoše dva sata, a kada tri dobroćudna diva nestadoše, Muthoni se zavali u svoju mrežu i pogled na bistro i neukaljano plavo nebo rasplamsa neku sjetu u njoj i plima melanholije raširi se prvo cijelim njenim tijelom, a onda i svijetom kojem je bila centar. Ponovo je obuze unutrašnja nervoza, za koju nije znala odakle dolazi i šta je pokreće, a misao da će se već sutra, kad ova djevičanski mirna nedjelja bude jučerašnji dan, morati vratiti svakodnevnim obavezama potpuno je smete i pomalo uplaši. Iako je bila hrabra žena koja nikad nije uzmicala pred izazovima i preprekama, nije mogla ne primijetiti da u posljednje vrijeme, osim očite nelagode, zbog mučne kancelarijske atmosfere osjeća odbojnost prema napuštanju kuće. I ništa više nije moglo otkloniti taj podmukli osjećaj u stomaku, ni časovi joge i meditacije ni tehnike pravilnog disanja ni naporni i iscrpljujući treninzi; taj lažni svijet u koji je morala odlaziti izazivao je u njoj osjećaj fizičkog gađenja.

Ono što je primijetila, i što je u posljednje vrijeme sve teže kontrolisala, bila je spoznaja da moderni život i svijet izgrađen oko njega izaziva u njoj neviđeni otpor. Gušila se svaki put kad bi ušla u vještački rashlađene kancelarije ili pila flaširanu, kupovnu vodu, jela bezukusne bagete iz aparata ili zajedno s Borisom pušila u maloj prostoriji gdje je to jedino bilo dozvoljeno. I ubitačni radni raspored, koji nije ostavljao prostora da radi stvari u kojima je uživala, proizvodio je osjećaj otuđenosti i ako je u godini kad je počinjala raditi prijazno pozdravljala ljude koje je sretala, sada je zamišljeno prolazila pored lica koja joj ništa nisu značila, neprekidno razmišljajući kako ispuniti sve ambicioznije zahtjeve uprave. Više nije vidjela nikakvo dostojanstvo u neformalnom uputstvu za odijevanje; bluze i sakoe koje je oblačila svakog jutra sada je doživljavala kao uniformu, stegnutu, pripijenu uz tijelo, nepoderivu. Što je više napredovala u hijerarhiji kompanije i što je mjesečni prihod bio veći, a uvijek tako mizeran, to se osjećala sputanijom i ograničenijom. Pet dana u sedmici o sebi je razmišljala kao o robu, subotom bi pokušavala od krhotina svog života sklopiti smislen mozaik, a samo je nedjeljom, u kući svojih roditelja, gdje je, nakon nekoliko godina odsustva, počela iznova dolaziti, osjećala onaj prijašnji mir. Samo se u bašti i u ležaljci za ljuljanje osjećala potpuno svoja i na tom se improvizovanom ležaju opuštala maštajući o nekim boljim i savršenijim svjetovima.

Tada se sjeti i jedne priče koju je pročitala prije nekoliko godina, zanimljive reportaže koja joj se ispočetka učinila besmislenom i smiješnom, a za koju danas nije dvojila da je istinita. To godište National Geographica pročitala je u malobrojnim pauzama u kojima je mogla sebi priuštiti vrijeme za čitanje. Šokirala ju je priča o portugalskom otoku robova Goréeu, bila je oduševljena reportažom s Galápagosa i fotografijama ogromnih pacifičkih kornjača, čak su joj se i priče o alpskim lednicima učinile simpatičnima. Ali, nakon toliko godina najjasnije se prisjećala članka o albino Pigmejki Amine, koja je napustila život u džungli nastanivši se u Dakaru. Ta neobična žena, ne mogavši više podnijeti otuđenost života u velegradu, odlučila je liječiti ljude koji su patili od istih duševnih bolesti. Samo, ona se u svojim dijagnozama nije koristila komplikovanim medicinskim jezikom nego običnim narodskim govorom, punim opisa i parabola, a u liječenju bolesti nije dozvoljavala da se koriste farmaceutski lijekovi. Prvo bi saslušala pacijenta, a onda bi odlazila u džunglu, gdje bi, kako je govorila autoru članka, pričala s biljkama u šumi tražeći od njih da joj pomognu izabrati one koje će svojom unutrašnjom prirodnom snagom biti u stanju izliječiti bolesnu osobu. Metoda je to, kako je tvrdila Amine, koja nikad nije zakazala i ona je liječila više i uspješnije nego svi školovani ljekari njenog kraja, a redovi unesrećenih ljudi koji su se svakog dana mogli zateći ispred njene kuće bili su sablasno dugi. Nikad nije tražila novčanu naknadu za svoju pomoć i godinama je živjela u blatnoj straćari bez ikakvih stvari u njoj.

Kad je prvi put pročitala tu priču, Muthoni je bila pomalo razočarana njenim sadržajem. Vidjela je u priči te bljedolike žene nekakav očekivan stereotip. Vrijeđali su je izbor teme i piščev pristup; očekivala je da pročita neku priču o afričkom uspjehu, novom svijetu za koji je znala da se rađa na kontinentu, a bila je suočena s pričom o vradžbinama, mitovima i bajalicama. Danas, dok je ležala u svojoj ležaljci za opuštanje, najviše se sjećala boje Amineinih ruku i lica koje je bilo spokojno i sretno. Okrenula se u ležaljci i iznova pogledala svoju baštu pitajući se o čemu govore biljke koje je okružuju i primijete li njenu tugu i očaj. Gledala je stabla jabuke, trešnje i višnje, zatim stabljike povrća koje je njena majka uzgajala, a u daljini i bujne vlati divlje trave. “To su živa bića baš kao i mi ljudi”, mislila je u sebi nastojeći odgonetnuti značenje njihove znakovite mirnoće.

U tim razmišljanjima Muthoni propusti primijetiti da se dan primakao popodnevnom zenitu, bilo je toplo, a vjetar je talasao sve što je mogla obujmiti pogledom. A onda, sasvim neočekivano, iz te nepomične tišine, na obodu bašte, ukaza se savanski lav, ogroman, sjajne dlake i mermerno bijelih očnjaka. Muthoni se nasmija puna razumijevanja jer je u njegovom bahatom šepurenju prepoznala nešto iskreno i neiskvareno. Nije se uopće pitala odakle lav u Ilijašu jer je znala da se u bašti njenog oca dešavaju najnevjerovatnije stvari, a kad je vidjela da se izgubio u nepokošenoj travi koja se prostirala posvuda oko bašte, osjeti potrebu da ga ponovo pronađe. Skoči iz ležaljke, napnu pogled i baš kad je pomislila da ga više neće vidjeti, ugleda njegov rep kako promiče kroz travu krećući se prema šumi. Muthoni potrči za njegovom kitnjavom punđom i u tom trku preobrazi se u lavicu, divlju i punu sirove snage