Naslovnica Preporuka Teme Javni emiteri...

Javni emiteri moraju radikalno preispitati svrhu svoga postojanja

126

Kada se opstanak i budućnost javnog emitera u jednoj državi svodi na političke kalkulacije, uz vrlo minoran doprinos profesionalne, akademske i ekspertske zajednice, možemo li uopće zamisliti nekakvu budućnost takve, za demokratiju važne, institucije. U Bosni i Hercegovini u kojoj se izvjesnost opstanka javnog emitera mjeri količinom podignutih ruku „za“ i mogućnošću „kupovine vremena“, ne može se ni očekivati da će javnost o nužnosti javnog medija govoriti na drugačiji način, drugačijim jezikom, i sa radikalno drugačijim pristupima.

To je pokazala i nedavna ekspertska debata o budućnosti Javnih RTV emitera, koju je organiziralo Udruženje BH Novinari, na kojoj su i pored vrlo konkretnih prijedloga za rješavanje finansijske krize, i modela koji bi dugoročno mogli riješiti problem, šou ponovo ukrali političari koristeći se argumentima koje smo čuli toliko puta do sada.

Kritička javnost svedena je na mali broj ljudi, uglavnom istomišljenika, koji pokušavaju generirati određene promjene u medijskoj sferi, uz više deklarativnu, a manje suštinsku, potporu predstavnika međunarodne zajednice. U takvoj situaciji glavnu riječ uglavnom vode političari, koji – kada god im se za to pruži prilika – ponavljaju iste, politički i nacionalno zasnovane argumente, čime cijelu priču oko unaprijeđenja sistema javnih rtv emitera obesmišljavaju.

Brojni su razlozi i faktori koji su uticali na situaciju u kojoj je opstanak državnog, krovnog, emitera (BHRT) upitan, a sve je raširenije nezadovoljstvo radom i kvalitetom programa entitetskih emitera (FRTV i RTRS). Najveći problemi odnose se na nivo politike, gdje se govori o političkoj instrumentalizaciji, u slučaju entitetskih, i odustva političke volje, u slučaju državnog, emitera, njihove finansijske neodrživosti, te apsolutne neatraktivnosti i vrlo lošeg i neadekvatnog programa, koji je doveo do smanjenja gledanosti, i odsustva bilo kakve veze emitera sa njihovom publikom.

Zbog ograničenja prostora, u ovom tekstu neću se baviti svim ovim dimenzijama, niti ću se vraćati u prošlost, jer genezom problema BHRT-a bavili su se brojni autori, a veliki broj diskusija, i javnih istupa, javnost je imala prilike da prati nakon Odluke Upravnog odbora BHRT-a da od 30. juna privremeno prekine produkciju i emitiranje programa.

Ja ću se fokusirati na jednu dimenziju, koja je po meni krucijalna za razumijevanje smisla javnog servisa – a to je javnost, a shodno tome odnos građana jedne države spram javnog servisa, i način na koji se javni servis odnosi prema njima. O ovoj dimenziji u etniciziranoj i politiziranoj BiH ne postoji suštinsko razumijevanje, a politička, stručna i profesionalna zajednica uskraćena je za kvalitetne diskusije o tome – šta je danas javnost u BiH, šta je javni interes u sferi medija, i na koji način doprinositi javnim vrijednostima u domeni informisanja. Također, ovu raspravu dopuniću nizom otvorenih pitanja i izazova koji nalažu da javni emiteri, ne samo u BiH, nužno preispitaju svoj smisao i dalji razvoj.

Simbolika bez sadržaja

Argument da je javni servis u Bosni i Hercegovini, na simboličkoj razini, potreban kao društveno kohezivni faktor, sasvim je na mjestu i svi koji poznaju lokalni kontekst složiće se sa ovim stajalištem. Sa druge strane, da bi kohezivna funkcija bila uspješna potrebno je mnogo više od poistovjećivanja sa simbolima i institucijama države BiH. Biti u službi građana i građanki jedne države, znači imati njihovo povjerenje i podršku koja se ogleda kroz najmanje tri dimenzije – prva je gledanost, druga je  interakcija sa građanima, i treća, možda i najsubjektivnija, činjenica da sami građani prepoznaju javni emiter kao simbolički, demokratski i društveni kapital države u kojoj žive.

Po gledanosti BHTV je tek na osmom mjestu na teritoriji cijele BiH, sa rekordnih 6% 2014. godine, i prosječnih 4% koliko iznosi gledanost u tekućoj godini. Poređenja radi, Federalna TV je najgledanija prethodnih godina, sa prosječnih 12-13 %, dok je gledanost RTRS-a u blagom rastu i u 2016. iznosi 7%. Zadržimo se samo na krovnom, državnom, emiteru. Gledanost od 6% je izuzetno niska, poređenja radi samo javni servis u Albaniji ima nižu stopu gledanosti (oko 4 %). Da bi bio relevantan, i da bi svoju misiju javnog emitera obnašao u punom kapacitetu, javni servis mora dolaziti ne samo do većeg broja građana, već i do što raznolikije i pluralnije strukture građanstva.

BHRT u svojoj strukturi nema niti jedno tijelo, niti mehanizam, putem kojeg interaktivno može komunicirati sa svojom publikom. Formalno gledano, takvo bi tijelo moglo da postoji. Prema Članu 45 Statuta BHRT-a Upravi odbor može formirati Programsko vijeće kao savjetodavno tijelo koje doduše nema pravo nastupati samostalno u javnosti. Praksa Hrvatske-radio televizije pokazuje kako je upravo Programsko vijeće osnovno i najvitalnije tijelo javnog emitera, spona između upravljačkog i programskog dijela javnog emitera sa stručnom, ali i širom javnosti. Dodatno, HRT je od 2012. uveo i funkciju Povjerenika za korisnike usluga, čija je osnovna funkcija da direktno komunicira sa građanstvom. U slučaju BHRT-a Programsko vijeće nikada nije obavljalo ovakvu funkciju, a to 9-člano tijelo dok je i postojalo (a više nije aktivno) uglavnom je iza zatvorenih vrata razgovaralo o sezonskim programskim shemama, i uredno svojim članovima (često političkim podobnicima) donosilo i zadovoljavajuću zaradu u formi paušala, dnevnica, i drugih troškova.

Treća dimenzija, koju sam okarakterisao kao subjektivnu, odnosi se na povjerenje i podršku koju građani pružaju javnom servisu, prepoznajući ga kao nešto što je njihovo, a ne političko. U Srbiji se građani u velikom broju – putem društvenih mreža i protesta ujedinjeni oko inicijative PodržiRTV (#PodržiRTV)  – suprotstavljaju politizaciji Radio-televizije Vojvodine, dok u Makedoniji već mjesecima traje borba građanstva, kroz akciju nazvanu Protestiram, za demokratsko društvo i bolji javni servis kao stub takvog društva. Na protestima u Novom Sadu, 23. maja, okupilo se oko 2.000 ljudi, a sedmicu dana kasnije – 3.000. U BiH takvog vida izražavanja nezadovoljstva, i pružanja podrške javnom servisu, do sada nije bilo. U BiH takvu građansku inicijativu, nakon Odluke o prekidu programa, niko nije pokrenuo.

Ukoliko niti jedna od tri gore navedene stvari nisu zaživjele u praksi – dakle program je slabo gledan, ne postoji nikakva interakcija sa publikom, a ni sami građani ne prepoznaju BHRT kao nešto što je njihovo, odnosno javno, možemo li ovakav koncept BHRT-a nazvati – simbolikom bez sadržaja.

Projekcija ili vizija budućnosti

Ukoliko se i nađe dovoljno ruku u zakonodavnim tijelima, i ukoliko se riješi dugoročno pitanje finansiranja javnog rtv sistema na nivou države BiH, brojna su pitanja i dileme sa kojom se javnost, pa ni ona stručna, u BiH do sada još nije sretala. U razvijenim zemljama Evrope, čak i u pojedinim zemljama regiona (Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji), neka od tih dilema nalaze se na dnevnom redu.

U svojoj ‘Viziji 2020’ Evropska unija emitera (eng. European Broadcasting Union ili EBU) prepoznaje deset ključnih izazova i mogućnosti za razvoj javnih medijskih servisa, i potiče širu javnost – a ne samo svoje članice – na promišljanje i aktivno djelovanje kako bi se oni implementirali. Neke od tih izazova predstaviću u nastavku, sa osvrtom na situaciju u BiH, i zemljama regiona.

1. Kako osigurati publiku na medijskom tržištu koje je fragmentirano?

Za razliku od tržišta u BiH gdje se fragmentiranost odnosi na teritorijalnu, etničku i interesnu podijeljenost, u razvijenim zemljama EU fragmentiranost se primarno odnosi na diverzifikaciju i raznolikost tematskih ukusa i informativnih potreba medijske publike, raznolikost platformi i sadržaja u digitalno doba, kao i širokih mogućnosti pristupa sadržajima od strane medijske publike koje oni sami biraju, sami kreiraju odnosno odlučuju u koje će im vrijeme pristupiti. Ovakva situacija zahtijeva suštinsko preispitivanje temeljnog načela javnih emitera – a to su univerzalnost, javni interes i kreiranje simboličkog javnog prostora za participaciju i debatu za sve građane. Osnovni smisao je da se pronađe balans između onoga šta je javni interes i univerzalni pristup, sa jedne, odnosno targetirani i personalizirani sadržaj, sa druge strane. Ovakva diskusija u BiH trenutno ne postoji.

2. Kako da javni servisi budu otvoreniji i raznolikiji?

Javni servisi treba da oslikavaju raznolikost društava u kojima djeluju, kako kroz program tako i kroz strukturu uposlenih. U BiH, ova se raznolikost svodi na poštivanje nacionalnog ili političkog ključa, uz zanemarivanje mnoštva kulturnih, nacionalnih, religijskih, seksualnih i drugih raznolikosti čije se prisustvo u javnim servisima svodi na ‘incidentalne pojave’. Dugoročno, to dovodi i do otuđivanja publike od samih medija, i traženja alternativnih kanala za informisanje i podmirivanje drugih (obrazovnih, kullturnih, zabavnih) potreba.

3. Kako se razlikovati od drugih na prezasićenoj medijskoj sceni?

U eri bujanja komercijalnih televizija, korporativnih i politički motiviranih medijskih projekata (što je slučaj sa BiH u posljednje vrijeme), te mogućnosti pretplate (pay-TV) na željene kanale, i veliki broj online medija, postavlja se pitanje – kako proizvoditi program od javnog interesa da on bude drugačiji, a opet zanimljiv i prepoznatljiv među građanstvom. Neoliberali smatraju da samo tržište treba da odredi šta publici treba, i zagovoraju da javni servisi treba da nude samo one sadržaje koji na komercijalnom tržištu nisu prisutni odnosno nisu isplativi privatnim emiterima da ih proizvode (a to su dječji, dokumentarni, program za nacionalne manjine, itd). Zagovornici javnih medijskih servisa smatraju da se oni ne trebaju svesti samo na deficitarne žanrove, teme i programe, već da trebaju da postavljaju standarde kada su izvrsnost produkcije i tehnički standardi u pitanju. Suvišno je pominjati da su javni emiteri u BiH daleko od toga ideala, a da su mu trenutno najbliži Al Jazeera i N1. Neopterećena tržišnom utakmicom, sa osiguranim godišnjim budžetom, Al Jazeera je u stanju da održava profesionalne standarde i visok nivo produkcijskog kvaliteta, dok je u slučaju programske ponude N1, koja se takmiči na tržištu sa ostalim televizijama, napravljen spoj profesionalnog, sadržajno atraktivnog, i kontekstualno prihvatljivog, što publika prepoznaje. Kada su u pitanju deficitarni sadržaji, a to se posebno odnosi na programe iz oblasti kulture i umjetnosti, jedan od pozitivnih primjera iz regiona je treći specijalizirani program Radio-televizije Srbije. Ovaj je program startao 2005. kao RTS DIGITAL, eksperimentalni program koji je emitirao digitalno, a sadržajno je bio posvećen kulturi i umjetnosti. Publika tog kanala nije velika, ali je lojalna, a njegova obrazovna funkcija prepoznata je kao vrlo bitna, i od 2015. taj je kanal preimenovan u RTS 3 i nalazi se u ponudi multipleksa 1 koji pokriva preko 95 % cijele teritorije Srbije.

4. Kako opstati kao vjerodostojan izvor informacija?

Znajući da su javni emiteri u BiH ispolitizirani, građani sve manje, ili gotovo nikako, ne vjeruju u informacije koje im se nude u njihovim dnevnicima. Uređivačka neovisnost nešto je što postoji samo kao koncept na papiru, a rijetki su novinari i voditelji koji ulivaju povjerenje publike, i oni su – većinom – na privatnim medijima. Drugi izazov vezan je za način prezentacije vijesti, i dok navika gledanja centralnih vijesti u periodu nakon 7 sati uveče u BiH još postoji, mlađe generacije traže nove formate. Zanimljiv i inovativan pristup imaju uglavnom komercijalne televizije, a pozitivan primjer može biti FACE TV koja emitira blokove vijesti na svakih sat vremena – Vijestnik 6 u 6, Vijestnik 7 u 7, odnosno Vijestnik 8 u 8, gdje novinari imaju zadatak pronaći 6, 7 odnosno 8 vijesti koje toga dana nisu pronašli u drugim medijima. Jedan od atraktivnijih formata i je 24-časovni ‘news’ kanal na kojem urednici, reporteri i novinari proizvode cjelodnevni informativni program, uz dodatne analize i stručne komentare (upravno ono što publika danas sve više traži – stručnu analizu, i dodatnu interpretaciju). Primjer ovakvog kanala javnog servisa je – HRT 4 sa mogućnošću praćenja online stream-a.

5. Kako biti relevantan za mlađu publiku?

Globalni trend, koji je izražen u BiH, je da mladi sve manje prate sadržaje linearno, a sve više informacijama pristupaju posrednim putem, sve više putem mobilnih telefona. Nedostatak strategije u javnim emiterima u BiH, kako na državnim tako na entitetskim nivoima, dodatno udaljava mlađu publiku od njihovih sadržaja, jer ono što tri rtv servisa trenutno nude su (sa manjim izuzetkom Federalne TV) uglavnom web prezentacije, dizajnerski neatraktivne i u sadržajnom smislu replike svojih rtv emitera.

6. Kako da javni servis preuzima nove uloge?

Kroz partnerstvo sa javnim i posebno kulturnim institucijama, javni servisi bi mogli građanstvu ponuditi pristupe vrijednim arhivama, putem takozvanog ‘digitalnog zajedništva’ (eng. digital common). Uloga javnih servisa je da se u moru i obilju informacija dostupnih u digitalnoj eri, nametnu kao autoriteti. Za razliku od Facebooka ili Twittera, javni servis odvaja urednička odgovornost i nepristrasnost prilikom odabira i selekcije sadržaja, nešto što autori nazivaju Javnim navigatorom (eng. ‘public service navigator’). Naravno, ukoliko javni servisi ne uživaju povjerenje javnosti, ovu je ulogu vrlo teško ostvarivati.

7. Kako osigurati kontinuiranu inovativnost?

Iako javni servisi, finansirani od strane javnog novca putem različitih modela prikupljanja, u principu ne bi trebali da budu u tržišnoj utakmici, slučaj u BiH pokazuje da je upravo finansijska neodrživost osnovni razlog za lošu situaciju, odsustvo strategije i bilo kakve inovativnosti u radu državnog emitera. Javnost u BiH, svedena na diskusije o egzistencijalnim problema i finansijskim i političkim malverzacijama u radu emitera, uskraćena je za promišljanje unaprijeđenja njihovih usluga, širenja na nove platforme, itd. U razvijenim zemljama, posebno gdje kritička javnost postoji, i gdje je dualni sistem privatnog i javnog etabliran na način da ne narušava utakmicu na medijskom tržištu – postavlja se pitanje, i vodi se diskusija, u kojoj mjeri i do koje granice je javnim servisima dozvoljeno da se šire na nove platforme. Na primjer u Njemačkoj, javni servisi – ARD i ZDF – nove medijske usluge mogu koristiti vrlo ograničeno, jer se to kosi sa načinom na koji je njihova misija zakonski regulirana.

8. Kako ostati pristupačan i prepoznatljiv?

Kako o obilju informacija koje su nam danas dostupne prepoznati sadržaje javnog servisa, po čemu se oni izdvajaju? Kako publiku navesti na takve sadržaje, a opet uvažiti njihove ukuse i informativne potrebe. Plasirati sadržaj javnih servisa na platforme poput Facebook-a, Twittera, je dobrodošlo, jer u pitanju su newsfeed platforme, ali pitanje je koliko će takvi sadržaji privući pažnje, i koliko zapravo kontrole javni servis ima na način na koji će se ti sadržaji plasirati i promovisati kroz takve platforme.

9. Kako prilagoditi upravljačku i internu strukturu novim načinima rada u novinarstvu?

Javne televizije nastale transformacijom bivših državnih rtv sistema na prostoru bivše Jugoslavije, danas predstavljaju mastodonte u svijetu medija, glomazne, nefunkcionalne, tehnički nedorasle institucije koje se na tržištu ne snalaze. Sam pogled na zgradu rtv doma, poznatijeg kao ‘sivi dom’, navodi na šaljive zaključke da je u pitanju muzejski uzorak. No, ne čine samo fasade dobar javni medijski servis, u pitanju je i unutarnja struktura, restruktuiranje modela upravljanja, spajanje redakcija i kreiranje integrisanih deskova kako bi se postigao visoki stepen produktivnosti, efikasnosti i koordinacije. To podrazumijeva maksimalno smanjivanje administracije, i isto tako maksimalno ulaganje u produkcijske kapacitete, i najveći dio ulaganja u originalni sadržaj. Praksa emitera u BiH da se kupuju jeftini i niskokvalitetni sadržaji i emisije, na uštrb vlastite proizvodnje – u čemu su ih pretekle gotovo sve privatne televizije na tržištu u BiH – nešto je što dodatno umanjuje ugled i potencijal javnih emitera. Jer gledaoci, građani koji plaćaju pretplatu, sve se više pitaju šta konkretno za to dobijaju? U slučaju BHRT-a, složit će se mnogi, to je vrlo malo.

10. Kako redifinirati ulogu i legimitet javnih servisa u promijenjenim okolnostima?

Samo institucija koja ima institucijalne i produkcijske kapacitete, simbolički kapital da predstavlja cijelu državu BiH, motivirano vođstvo i uposlene profesionalce, može da odgovori imperativu da bude univerzalna i programski raznolika institucija, da odigrava društveno kohezivnu ulogu, i da kroz tehnološke inovacije i kvalitetan sopstveni program gradi svoj legitimitet i neupitnu poziciju u društvu. Argument da novca nema, odnosno da ne postoji politička volja, kojim se dolazi u „začarani krug“ problema, ne može biti opravdanje za ovakvu situaciju, a u procesu budućeg redefiniranja uloga i načina funkcioniranja javnih servisa potrebno je čuti i glas drugih, ne samo političara. Nekoliko inicijativa u BiH već je pokrenuto, potrebno je sa tom praksom nastaviti.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.