U svoja bolja vremena iznosila se iz vitrine da posluži svrsi jedino kad dođu gosti. Nosim je sa sobom gdje god da krenem. Prva se pakuje i prva raspakuje. Promijenila je sa mnom četiri adrese.
Dvorište u mraku, samo iz „kujnice“ svijetli mali prozor. Stari, vijerni Bundaš laje na nenadane goste. A, onda se na vratima pojavi ONA. Moja baba Boja. Kad shvati da smo stigli, istog trena širi ruke. Tako raširenih ruku, žuri preko malog dvorišta, trči… Grli sve redom, ljubi… „Nek’ ste stigli, sa srećom.“ . Jedva sam čekala da mene zagrli. Uranjala sam nos u njenu kecelju i grlila je oko nogu, dok ona ne bi čučnula i uzela me u zagrljaj. Kako je tu bilo toplo i meko. Mirisala je na svježe, kravlje mlijeko i štrudlu. Mirisala je na ljubav. Na čistoću. Na selo, nezagađeno i nezaprskano. I sad kad zažmirim mogu da dozovem taj miris. U kujnici bih ja dobila počasno mjesto. Smjestila bi me na vrh pernatih jastuka, koji su bili uredno složeni na kraj kreveta. Tonula sam u te jastuke i jela štrudlu sa orasima, a baba me je milovala očima dok je žurno kuvala kafu na starom šporetu „fijakeru“. Onda je mene uzimala u krilo, a ja bih vazda, k’o po navici, u njenom krilu zaspivala. Zagrijana, što od topline babinog krila, što od užarenog fijakera i musava od štrudle.
Imala je dugu kosu, spletenu u pletenice pa sakrivenu pod maramom. Divila sam se njenoj dugoj kosi i govorila joj „baba, hoću i ja tako“. Jer, ko zna zašto, mama me je šišala na kratko. Voljela sam da je češljam. Imala je onaj starinski, kratki češalj, koji ima zubce sa obe strane. Sad se pitam kako je mogla trpiti moje maltretiranje sa tim gustim češljićem. Na moje molbe „samo još jednom, babaaa“, ostavljala bi sav posao, smicala šerpe na kraj šporeta, skidala maramu i sjedala na malu stolicu na sred kujnice. I onda bih ja rasplitala njene duge pletenice i češljala je dugo, dugo… Dok deda ne poviče da je gladan.
Kad bi odlazili, svaki put bi babi oči zasuzile, al’ se suzdržavala da ne plače. Šmrckala je dok je u kecelji nosila jabuke i kruške „samo još to da nam spakuje“. Na kapiji bi stajala dugo i mahala dok god je vidjela auto, a drugom rukom je otirala suze sa obraza. Ja sam bivala tužna što auto diže prašinu i što više ne vidim babu.
Malo je sjećanja na nju , ali ih čuvam.
Kao što čuvam i njenu činiju za supu.
lolamagazin.com/visoko.ba
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.