Kad kuća prestane biti dom

Procjenjuje se da ima oko 1,9 miliona žena i muškaraca koji su na neki način doživjeli porodično nasilje u Engleskoj i Velsu u protekloj godini.

Radi se o zlostavljanju u raznim formama; psihičkom i fizičkom, koji je najčešće počinio partner, ali i neko od bliskih srodnika, poput brata, sestre ili vlastite djece.

Ove tri žene ispričale su kako je živjeti s osjećajem nesigurnosti u sopstvenom domu.

VALERIE

Prije sam imala neku svoju dnevnu rutinu koja se sastojala of ustajanja rano ujutro, oko pet časova, i pripremanja svega prije nego što bi on ustao. Sjećam se da sam provodila mnogo vremena u spremanju kuće tako da bude savršena za njega.

Bila sam udata dva puta i u obje veze doživjela sam kontrolisanje, zlostavljanje i nasilje.

Jednog dana, moj prvi muž me je opekao rubom pegle, zato što mu nisam dobro ispeglala košulju.

Drugi muž me je jednom gurnuo niz stepenice, a zatim me ostavio u nesvijesti i otišao na posao. Imam mnogo ožiljaka. Toliko da ih više ni ne mogu prebrojati.

Za mene nije postojao jednostavan bijeg, posebno zato što sam imala djecu. Nisam samo mogla išetati i kupiti novu kuću. Osjećala sam se potpuno bezvrijedno. Osjećala sam da nisam dovoljno vrijedna da imam prijatelje i da se socijalizujem.

Bila sam veoma popularna i samouvjerena kao tinejdžerka. To se vrlo brzo promijenilo i postala sam sjenke same sebe.

Nasilje u porodici dešava se postepeno. Sve počinje sa manjim stvarima i dođete do tačke kada se počnete osjećati potpuno bezvrijedno i kao da ste to sve sami zaslužili. On vas stavlja u neki kalup koji je on sam stvorio. Osjećate da su oni sve što imate.

Ljudi ne mogu da razumiju zašto bi neko sebi dozvolio da se neko prema njemu ponaša tako loše, ali ne shvataju da to kontrolisanje uma nastaje polako tokom godina.

Znam da sam jaka zato što sam još uvijek ovdje. Nosim svoje ožiljke sa ponosom. Ne sramim se onoga što sam uradila i kroz šta sam prošla.

RACHEL

Jedna od stvari koje su me najviše povrijedile bila je činjenica da su ljudi oko mene, inače pripadnici ortodoksne židovske zajednice, vidjeli kako je nasilan prema meni. I nisu na bilo koji način stali u moju odbranu. Nikada me nisu čak ni upitali da li smo moja djeca ili ja dobro.

Kad smo već bili pred razvodom, često sam spavala u drugoj sobi. Bila sam toliko preplašena da nisam uopšte smjela ležati. Samo sam sjedila na sofi cijele noći. On je čak i u tim trenucima insistirao da imamo seks. Nisam mogla odbiti. Morala sam ići sa njim u spavaću sobu.

Nakon toga ustala bih, otišla pod tuš i ribala se, a kasnije se pretvarala kao da se ništa nije događalo i tako dan za danom.

Iako sam se preselila, još uvijek su postojale stvari koje su negativno uticale na mene. Njegovo kontrolisanje bilo je već toliko urezano u mom umu da sam još uvijek radila stvari na način na koji je on želio da ih radim.

Sve je on kontrolisao. Konzerve u ormariću u kuhinji morale su imati etikete na prednjoj strani i sve je moralo biti ravnomjerno raspoređeno. Savršeno.

Nakon 17 godina, prestala sam se osjećati posramljeno. Odjednom sam shvatila da sam ja bitna. To mi je dalo mnogo snage i više se nisam osjeća kao žrtva, već kao da sam preživjela bitku.

NANCY

Na početku sam mislila da je lijepo što je često dolazio da se nađemo i što mi je slao poruke kada sam izlazila sa drugim ljudima. Tokom trudnoće me je po prvi put gurnuo. Prešla sam preko toga. Nisam primijetila prve znakove.

Onda se guranje pretvorilo u udarce.

Još uvijek nisam ništa poduzimala po tom pitanju. Nisam znala šta bih trebala uraditi. Nikada ranije nisam bila u takvoj situaciji, niko me ranije nije udario. Nisam na početku shvatala da se zapravo radi o zlostavljanju.

Nikad neću zaboraviti posljednji put kada je bio nasilan prema meni. Tada je bio gori nego ikada ranije, tukao me, šamarao, gurao, a na kraju je uzeo nož za meso i držao ga na mom vratu.

Istrčala sam na ulicu i sakrila se u javnom toaletu. Pratio me je, ali postojala su dva izlaza. Na kraju sam trčala sama sve do kuće i tek tada sam se počela osjećati sigurno. Ali onda se i on vratio. Uspio je na silu ući kroz vratašca predviđena za našeg psa na vratima i tada sam shvatila da moram pozvati policiju.

To nije nešto što ikada možete zaboraviti ili preko čega možete jednostavno preći. Jednostavno se nekako naučite nositi sa tim i pokušavate to staviti po strani kako biste mogli živjeti koliko toliko normalno.

lolamagazin.com/visoko.ba