Naslovnica Preporuka Intervju Kada dođe do ...

Kada dođe do narodne erupcije, gutat će sve živo ispred sebe

BUKA INTERVJU: RANKA NINKOVIĆ PAPIĆ

189

Ili će neko sjesti, bilo pojedinac ili grupa, i konačno početi raditi svoj posao za koji su plaćeni ili će se desiti neka katastrofa u smislu unutrašnje katastrofe, narodne. Neko će sigurno reagovati i to će ići lančano. Kada tu dođe do erupcije, to će gutati sve živo ispred sebe.

Ranka Ninković Papić, direktorica Fondacije za socijalno uključivanje u BiH, u razgovoru za Buku govori o sistemu socijalne zaštite u BiH, njegovoj neefikasnosti i diskriminatorskim elementima. Otkriva nam i zašto političari već godinama guraju narod u sve veću bijedu i siromaštvo, te koja su moguća rješenja za izlazak iz ove situacije.

Gospođo Ninković Papić, svi ističu da je sistem socijalne zaštite u BiH skup, birokratizovan, a ujedno i neefikasan. Kako biste Vi ocijenili sistem socijalne zaštite u BiH, koje su njegove glavne mane i koliko ljudi, u stanju socijalne potrebe, imaju pristup adekvatnoj socijalnoj zaštiti?

Sve što ste naveli je generalno problem u cijeloj BiH. Sistem socijalne zaštite je nepravedan i neefikasan i diskriminirajući jer ima diskriminatorski pristup, samim tim što je u oba entiteta statusno zasnovan, a ne prema stvarnim potrebama. To je jedan od osnovnih problema, taj diskriminatorski odnos, jer ako vi ne zadovoljite nečiju potrebu, nego pomoć dajete na osnovu statusa, vi pravite diskriminaciju i samo pojačavate siromaštvo.

Možete li nam malo više reći o toj diskriminaciji?

U oba entiteta postoje ogromne razlike između ratnih vojnih invalida i neratnih invalida. Tako ratni vojni invalidi stiču pravo na novčanu naknadu sa oštećenjem organizma već od 20 posto, a neratni stiču pravo na naknadu tek sa 90 posto oštećenja. Znači, riječ je o ogromnoj diskriminaciji koja je opet prisutna i kada je riječ o samom iznosu novčanih naknada. Naime, ratni vojni invalidi primaju 1845 KM mjesečno, a neratne osobe sa invaliditetom svega 403 KM mjesečno. Samim time dolazi do povećanja siromaštva među tim kategorijama. U FBiH imate 42 hiljade neratnih osoba sa invaliditetom, a negdje oko 90 hiljada ratnih vojnih invalida. Međutim ,14 hiljada neratnih vojnih invalida je apsolutno siromašno, dok su ostali na granici. I šta se sada novo desilo u FBiH? Izmijenjena je zakonska regulativa vezano za ove kategorije i Parlamentarna skupština je fiksirala novčane naknade neratnim osobama sa invaliditetom na 274, 40 KM mjesečno umjesto dosadašnjih 80 posto od minimalne cijene rada, što je iznosilo oko 350 KM. Da stvar bude još gora, od stupanja na snagu novog Zakona o radu, usvojiće se i novi kolektivni ugovori u kojima će se povećati minimalna cijena rada, ali će zbog odluke Parlamenta biti spriječen i ovaj minimalni rast naknada za invalide, čime se njihov položaj dodatno pogoršava.

Kakva nam je statistika? Da li je iz godine u godinu sve lošija?

Prema UN-ovom izvještaju, preko 700 hiljada ljudi u našoj zemlji je siromašno. U BiH je 2011. godine najsiromašnija petina stanovništva primala 17,3 posto ukupnih budžetskih izdvajanja za socijanu zaštitu, a nasuprot tome najbogatija je primala 20 posto.

To znači da siromašni građani dnevno na raspolaganju imaju od 3 do 5 KM, odnosno mjesečno žive od iznosa koji se kreće između 90 i 150 KM.

Od tih 700 hiljada ljudi koji se nalaze u stanju socijalne potrebe, programima socijalne zaštite obuhvaćeno je 260 hiljada ljudi, odnosno oko 37 posto, a to opet znači da  svaki treći građanin u stanju socijalne potrebe ima neku pomoć od države.  Sve to jasno govori u kakvom smo stanju i koliko je sistem socijalne zaštite neefikasan. Međutim, još je gore što je i nepravedan, i birokratizovan, sa osnovama diskriminacije.

Može li se to i kako promijeniti? Šta je po vama preduslov za ekonomski i socijalni napredak u našoj zemlji?

To se pokušalo riješiti uvođenjem minimuma socijalne sigurnosti drugim metodama selekcije korisnika i ciljanja korisnika, ali ona je i nakon sprovedenog treninga u svim centrima za socijalni rad u oba entiteta i načelnog prihvatanja ovog modela od strane resornih ministarstava, zaustavljena iz fiskalnih razloga.

Taj novi metod tzv. indirektni imovinski cenzus ne bi se bavio papirima, ne bi se bavio statusnom situacijom, već stvarnim socijalnim stanjem domaćinstva. U tom pravcu je reforma trebala ići, ali sve je stalo zbog toga što je za njegovu provedbu trebalo skresati administraciju.

I tako se već godinama vrtimo u tom začaranom krugu, a gladnih je sve više. I nažalost, ukoliko se nešto ne promijeni, biće ih sve više. Po meni, ali i svima koji se bave ovom problematikom, i prema domaćim i stranim stručnjacima, jedino rješenje je smanjenje troškova javne potrošnje, ali u to niko ne smije da dira, jer imate blizu 240 hiljada ljudi zaposlenih u javnom sektoru, a samo u administraciji blizu 90 hiljada. Međutim, političke elite ne žele ništa mijenjati. Oni čuvaju svoje vojnike, svoju glasačku mašinu i svoje prihode i ponašaju se kao da su vlasnici svih nas.

Ima li rješenja?

Naravno. Provedba reformi i smjena ovi ljudi, ili barem smjena dijela onih koji već godinama blokiraju provedbu reformi. Potrebno je shvatiti da nije rješenje samo povećanje socijalnih davanja. To treba biti jedna šira reforma koja će biti usmjerena na smanjenje siromaštva, na povećanje broja zaposlenih. Takođe treba znati i da se ne može samo početi provoditi neka reforma, ako se ne zna šta će vam ona na kraju donijeti.

I svima treba biti jasno da se ni sa kojom reformom problemi ne mogu riješiti preko noći. Mora se ići korak po korak i to što prije, jer BiH je peta najsiromašnija zemlja u Evropi, iza Moldavije, Ukrajine, Kosova i Albanije. E sada, koliko nam još treba pa da budemo prvi, ako ovi na vlasti nastave sa ovakvom socijalnom politikom. Trebamo biti svjesni da niko nije siguran i da danas niko sa sigurnošću ne može tvrditi da neće biti u situaciji da mu preživljavanje zavisi od socijalne pomoći.

Otvoren je proces reformi -Sporazum o rastu i zapošljavanju. Međutim, ono što najviše zabrinjava jeste činjenica da političari dijelove Reformske agende koja se odnose na socijalnu politiku praktično ni ne pominju. Kako to komentarišete?

Da bi oni pominjali Reformsku agendu, koja, u dijelu socijane politike, traži povećanje pomoći i davanja za najugroženije, da bi oni pričali o bilo kojoj reformi sistema socijalne zaštite, rješavanju pitanja diskriminacije i slično, oni moraju da se odreknu nekog svog dijela, svojih privilegija, naknada, plata, tu da režu, ali im se to ne mili. Jer trenutno mi nemamo toliko rezervi u državi, pa da se uzme s jedne gomile, kako bi se privremeno zatvorila neka rupa ili ugasio neki požar. I stoga najlakše je ništa ne vidjeti, ništa ne čuti i praviti se da to ne postoji. Gurati probleme pod tepih, da eventualno još prođu tom stazom, pa onda neka dođe neko drugi da to rješava. Zato se o tome samo deklarativno izjašnjavaju, a kada ih stranci pritisnu, onda su spremni sve da usvoje, ali mi opet nemamo ništa od toga, jer to ostane samo slovo na papiru, a u praksi se ništa ne mijenja.

I na kraju, koje su nam opcije?

To ili će neko sjesti, bilo pojedinac ili grupa i konačno početi raditi svoj posao za koji su plaćeni, ili će se desiti neka katastrofa u smislu unutrašnje katastrofe, narodne. Neko će sigurno reagovati i to će ići lančano. Kada tu dođe do erupcije, to će gutati sve živo ispred sebe.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.