„Kako bi mene ćaća prebio, pa šta mi fali?“ Fali ti brate, fali.

Mislila sam ovaj tekst nasloviti „Balkanski odgoj i neodgoj“, ali sam se onda sjetila da već imam 28, a nisam nikog ni rodila ni odgojila.

Ipak, u našim krajevima s danom poroda postaješ doktor znanosti, doktor medicine, guru, nutricionist i opća sveznalica koja na Facebooku drži predavanje ženama o odgoju djece, cijepljenju, psihologiji, medicini, sociologiji, školstvu itd, a svoj status majke obično miješaš sa statusom mesije ili diktatora.

Kod nas očito postoje samo krajnosti – prezabrinuti roditelji koji u djecu gledaju kao u bogove i roditelji koje se u posljednje vrijeme spominju s nostalgijom, a ne bi se uopće trebali spominjati.

Živciraju nas majke s Facebooka koje slikaju djecu, posvećuju im Severininu pjesmu Rođeno moje, uzdišu nad tekstovima domaćih blogera o njihovoj djeci i aktivne su po „mama“ grupama dijeleći savjete o zdravlju i njezi beba.

Živciraju nas, ali one uopće nisu problem,

„Kako bi mene ćaća pretukao, pa šta mi fali“, definitivno je najčešća alarmantna rečenica koju čujemo kroz život. Romantiziranje odgoja u kojemu su se djeca tukla kao volovi više je nego opasno i tužno, budući da je upitno je li tim očevima uspjelo stvoriti zdrave, normalne i vesele ljude.

Balkanci, a pogotovo u Bosanci i Hercegovci, skloni su romantiziranju nasilja i siromaštva koje su doživjeli kao djeca i to često smatraju jedinim normalnim odgojem, izrugujući pritom roditelje koji danas svoju djecu ispraćaju u školu ili voze tamo, a navodno su ih trebali šutnuti u guzicu u hlačama starijeg brata da bi postali bolji ljudi.

„Kako bi mene ćaća prebio, pa šta mi fali“, govore tisuće i tisuće Balkanaca među kojima žive tisuće obiteljskih nasilnika, alkoholičara, kockara.

„Kako bi mene ćaća prebio, pa šta mi fali“, govore tisuće i tisuće Balkanaca koji nikad s tim istim ćaćom nisu sjeli i povjerili mu problem. Ne sjede ni sa svojim djetetom.

„Kako bi mene ćaća prebio, pa šta mi fali“, govore tisuće i tisuće Balkanaca kojima je sasvim prihvatljivo pretući pedera, Srbina, ustašu, baliju ili navijača druge skupine fanatika.

„Kako bi mene ćaća prebio, pa šta mi fali“, govore tisuće Balkanaca, naroda koji su u posljednjih sto godina ratovali češće nego gradili kuće.

Tako, drage mame s Facebooka, koliko god mi išle na živce, navijam za vas i ako moram birati, birat ću vaš tim. Još jednom se izvinjavam što sam uopće spomenula odgoj djece ili djecu, ja još nisam mama.

Ipak je to ekskluzivno pravo koje dobiješ samo ako se razmnožiš. Ja vas samo posmatram.

Vidjet ću ja kako je to kad budem imala svoje! 😀

Visoko.co.ba/lolamagazin.com/Za Lolu: Marina Radoš