Kako su se nekada liječili ljudi iz Visokog: Od puške za drvo, od kuge za brdo

Kako su se nekad ljudi iz našeg kraja liječili: “Od puške za drvo, od kuge za brdo”, sjećanje na čuvene dr Hajrudina Džananovića, dr Asima Nuhića i dr Ljubomira Dabića

Etnografski rukopisi bilježe brojne “terapije” koje su potekle iz naroda.

Bolovi u očnim kapcima liječili su se zamuzavanjem u oči mlijeka od neke mlađe žene koja doji dijete.

Zubobolja bi se liječila jakom rakijom od čega je bol prestajao, ali bi se i pacijent baildisao.

Kada bi se neko opekao, opekotinu bi mazao šljivovim pekmezom.

Kad koga zaboli glava, zatiljak bi mu polili studenom vodom ili bi mu narezali kriške krompira koje bi posuli mljevenom kafom i privili na glavu.

U prošlosti često su se javljale i epidemije pa bi ljudi bježali u drugi kraj držeći se pravila “od puške za drvo, od kuge za brdo.”

Etnološke zbirke bilježe da je Gračanica u visočkoj nahiji zbog kuge 3 puta zarastala u šumu.

U visočkoj čaršiji pričalo se da je poslije kuge u nekim sokacima trava toliko narasla da se mogla kositi.

U Porječanima poslije posljednje kuge ostali su samo jedna žena i jedno dijete.

U porodici Imamovića u Seoči kuga je umorila osam sinova. Džindići su se nekada nalazili u dolini Lepene pa su se zbog kuge preselili na današnje mjesto.

Zbog kuge jedan dio stanovnika preselio se iz Gornjeg Moštra i obrazovao novo naselje Donje Moštre.

Urbanizacijom i modernizacijom BiH koju bilježimo u austrougarskom dobu dolazi i do organizovane i sistemske zaštite čovjekovog zdravlja.

O zdravlju stanovnika Visokog, sve do 1953. godine kada je formirana Zdravstvena stanica, odnosno 1954. godine kada je formiran Dom zdravlja, brinulo se nekoliko ljekara opće prakse koji su pomoć ukazivali u ambulantama, a praktikovali su i kućne posjete.

Od 1954. godine sistem zdravstvene zaštite u Visokom se unapređuje, povećava se broj ljekara, grade objekti u kojima se pruža zdravstvena pomoć.

Na čelu plejade humanista koji su plemenitu funkciju liječenja ljudi obavljali u Visokom neizostavno je ime dr Hajrudina Džananovića.

Generacije i generacije stanovnika Visokog, pa i šireg regiona, i danas se rado prisjećaju dr. Hajrudina Džananovića, “našeg doktora” kako su ga mnogi nazivali, kome nijedan bolesnik nije bio daleko, kome nijedno vrijeme nije bilo kasno.

Dr Hajrudin Džananović smatra se doajenom medicine u visočkom kraju. Diplomirao je 1926. godine na Medicinskom fakultetu. U vršenju svoje plemenite funkcije pokazivao je visoku stručnost i profesionalan odnos. Njegova neumornost graničila je sa istinskim fanatizmom. Preminuo je 1994. godine u Visokom.

U plejadi čuvenih ljekara iz prošlosti posebno mjesto pripada dr. Ljubomiru Dabiću. Životni put dr. Ljubomira Dabića obilježen je borbom za uzvišene ideale slobode, humanosti i ljudske sreće.

Rođen je 1921. godine u čuvenoj porodici Dabića. U Visokom je završio osnovnu školu i gimnaziju. 1941. godine postaje aktivan učesnik NOP-a. 1942. godine pridružuje se borcima partizanskog odreda “Zvijezda”. 1946. godine odlazi na studij u Zagreb. Po prirodi human i plemenit nije ni mogao odabrati drugi poziv osim onog ljekarskog.

Dr. Ljubomir Dabić u više saziva bio je član Skupštine opštine Visoko, poslanik Skupštine SR BiH, upravnik, a zatim i direktor Doma zdravlja. Preminuo je 23. februara 1979. godine u 58. godini života.

Svoju ljubav i plemenitost nije štedio ni čuveni dr. Asim Nuhić, koji je s liječenjem započeo 1934. godine, kao i mnogi drugi koji su se tako brižno i nesebično brinuli i brinu za zdravlje stanovnika visočkog kraja.

Humani i predani ljekari zaslužili su da se o njima napiše i širi rukopis čime bi njihova plemenita misija bila ovjekovječena.

Tekst: Evelin Memić

Izvori podataka: “Visočka nahija” i “Život i običaji narodni u visočkoj nahiji” autora Milenka Filipovića, izdanja iz 1928, odnosno 1949. godine; Arhivski primjerci lista “Naš život” koje sam čitao dok sam radio kao novinar RTV Visoko

Foto: Karta iz knjige “Visočka nahija”

Visoko.co.ba/Darisland Facebook page