Kao i u slučaju Muzej, tako i slučajem JP/JU RTV Visoko treba da se bave MUP i Tužilaštvo, a ne Gradsko vijeće

1074

Gradsko vijeće Grada Visoko je na drugoj tematskoj sjednici 7. marta 2018. godine donijelo odluku o prenosu dozvola sa Javnog preduzeća RTV Visoko na Javnu ustanovu Centar za kulturu, sport i informisanje. Taj dan su Vijeće i vijećnici bili zloupotrebljeni, jer je Rješenje od RAK-a već bilo izdato 20. februara. Vijest ne bi bila neobična da se iza svega ne kriju spletke tadašnje politike i moći, što se, prema dokazanoj matrici, najviše odrazi na “malog”, nepodobnog čovjeka/novinara.

MARKETING

Tadašnja Općina Visoko je svjesno i planski, uz pomoć samoprozvanih medijskih stručnjaka i nekakvih savjetnika koji su “radili” za ozbiljne saradničke honorare, gurnula JP RTV Visoko u stečaj, a nakon nagomilanih dugova, prethodno izvlačeći imovinu preduzeća i dozvole za emitiranje, te prebacujući ih u JU “Centar za kulturu, sport i informisanje“. U stečaj, zajedno sa JP RTV Visoko, otišlo je i šest nekadašnjih radnika ovog preduzeća.

“U petak, 25. maja, sam izašao iz ove zgrade. Sva oprema je bila na svom mjestu. U subotu ujutro kada sam došao, opreme više nije bilo”, rekao je tada za DW nekadašnji glavni i odgovorni urednik RTV Visoko Alen Jazić.

Prevara je počela još u maju 2014. godine, nakon jednog sastanka sa zaposlenicima na kojem je zatraženo od njih da svi prihvate minimalne plate. Obećano im je tada da će se na taj način izmiriti sve obaveze prema radnicima koje su postojale u tom trenutku. Od obećanja naravno nije bilo ništa, a dug za doprinose prema radnicima, koji je prema nekim procjenama tada iznosio 350 hiljada maraka, nije smanjen. Nakon toga slijedi novi užasan savjet “medijskih stručnjaka”. Na biro za zapošljavanje šalju samo 13 “podobnih” radnika JP RTV Visoko, a zatim onako “kolegijalno” prema nepodobnim kolegama prihvataju da budu povučeni sa biroa i zaposleni u JU Centar za kultur, sport i informisanje. Većina tih “moralnih” novinara i danas radi u JU RTV Visoko.

 
Obespravljeni radnici podnijeli su krivične prijave, kojima se niko nije ozbiljno bavio, niti ih tretirao dok se nije promijenila vlast u Visokom i suočila sa činjenicom da bi uskoro mogla biti dovedena u situaciju da isplati iz budžeta 500.000 KM, jer je sasvim izvjesno da je pravda na strani obespravljenih radnika.
 
U konačnici treba biti i potpuno realan, ovakva kakva jeste RTV Visoko ne treba nikome. U vremenu digitalnih medija kada su pametni telefoni puno bitniji izvor informacija od neke male lokalne televizije izdvajati toliki novac da bi ljudi gledali “Sjećanja” i da bi “novinari” radili kao sluge režima od izbora do izbora i bivali plaćeni novcem poreznih obveznika, ne isplati se. Grad od 40.000 stanovnika nema potrebe da ima televiziju, jer je to preskupa igračka koja u tako malim sredinama služi samo kao privatni medij onoga ko je na vlasti i ko javni novac zloupotrebljava za ličnu promociju. Ako neko misli suprotno, neka kupi frekvenciju TV Visoko i izađe na tržište i vidi koliko se to isplati. Gradskoj upravi je sasvim dovoljno da ima radio stanicu i zvanični web portal putem kojeg će informisati građane o onome što radi. RTV Visoko godinama unazad pokazuje da je propagandni instrument u rukama lokalne vlasti bilo kome ona da pripada i kao takva je svrha sama sebi.
P. S. Kao i u slučaju Zavičajnog muzeja Visoko, o kojem se raspravljalo na šestoj sjednici Gradskog vijeća Grada Visoko podsjećamo vijećnike i predstavnike izvršne vlasti da se u ovakvim slučajevima ne donose “zaključci” i ne provode “neke procedure”, već se urgentno vrše prijave nadležnom MUP-u ili se podnose krivične prijave nadležnom Tužilaštvu!

Komentari

komentara

Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.

Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.