Neki, koje zanima kultura u Visokom, će se sjetiti da smo prije nešto više od dvije godine objavili tekst u kome je postavljeno pitanje da li je vrijedna slika autora Ismeta Mujezinovića koju posjeduje visočki muzej orginalna. Isto tako će se sjetiti da je visočki muzej promptno reagovao sa saopštenjem da su angažovali federalnog vještaka koji je potvrdio autentičnost slike. To saopštenje je kao demanti na tu informaciju uredno objavljeno, i tu je iz ugla rukovodstva Muzeja trebao biti kraj.
Međutim, zanimljiva je to konstrukcija, odnosno, šta je njima palo na pamet ili kao što jedan političar kaže: „čega su se likovi dosjetili“! Nezvanično saznajemo da je angažovani vještak po struci historičar, ne umjetnosti, nego ovaj što zna sve bitke drugog svjetskog rata i arheolog, što možda ne bi bio problem da se umjetničke slike iskopavaju zajedno sa kostima ili grnčarijom. To vam je otprilike kao da vam operaciju srca izvodi pekar, jer je poveznica između njega i doktora što oba imaju bijele uniforme.
Pravo je pitanje motiva, odnosno zašto je visočki muzej povukao ovakav potez. Umjesto da u cilju utvrđivanja stvarnih činjenica pronađu konsultanta ili vještaka koji će biti kompetentan i koji može sa sigurnošću potvrditi autentičnost i orginalnost umjetničke slike, oni su angažovali vještaka formalno, vjerovatno kako bi se zaustavili komentari i pitanja u javnosti. Kako se to drugačije može karakterisati osim kao zloupotreba javne funkcije, obmanjivanje i dovođenje javnosti u zabludu. To je jedna stvar. Druga, ako je slika falsifikat, a postoje indicije da je višestruko kopirana ovim potezom se očigledno htjela prikriti istina, odnosno zataškati cijela priča. Time bi „pojeo vuk magarca“ a provjera orginalnosti slike ostavljena budućim generacijama kada one, koji su to sve zakuhali, ne bi se moglo pozvati na odgovornost.
Šta na kraju može biti veći javni interes od kulture, da ova djeca koja imaju toliko prepreka na početku svog života, od ambijenta u kome odrastaju gdje ih vode i njihovim životima upravljaju nedostojni, pokvareni i potkapacitirani do činjenice da im je bolje da sve ostave i bježe glavom bez obzira, mogu barem na trenutak zaboraviti turobnu stvarnost kada odu u Muzej i vide stvari koje će im pokazati da su postojala neka bolja vremena i da je moguće da će se nekada vratiti, pa da ih to možda motiviše da ostanu ili bar imaju želju za povratkom.
P.S.
Visočki muzej nema stalnu postavku. Tamo kad uđete ne možete vidjeti ništa. Oni se vole baviti nekim drugim stvarima kao što su prodaja suvenira, povremene izložbe galerijskog tipa i sl. Neko bi trebalo da im objasni šta im je primarna djelatnost. A možda i ne mogu napraviti stalnu postavku jer im fali predmeta? Ko će znati? U lokalnoj sredini kao što je Visoko gdje je do savršenstva doveden podanički mentalitet i feudalno-kmetovski odnos vlasti i zaslužnih pojedinaca normalna pojava je da danas neki izraubovani(ne)kulturni radnici bave se kulturom i sa strepnjom čekaju Prvu i „mašu repićem ko cuko“. To su isti oni koji su ne tako davno govorili psujuću nešto ružno „Gdje ćete dopustiti da vam žena upravlja čaršijom!?“.
Akademik Enver Mandžić, inače vlasnik Galerije Mandžić u Tuzli i dobar poznavalac umjetnina u BiH, u razgovoru za Faktor je govorio o nestanku umjetnina koje su njemu poznate. On se prisjetio jednog događaja kada mu je ponuđena slika velikog Ismeta Mujezinovića, koja je nestala iz doma JNA u Trebinju.
– Slika je stigla do Han-Pijeska, a onda i do Sarajeva. Ponuđena je nama u Tuzli, da je mi otkupimo. Lično sam kontaktirao određene ljude da se ta slika otkupi, iako se zna da je ta slika otuđena iz doma JNA. Međutim, ljudi nisu htjeli da to otkupe jer je slika ukradena. Nažalost, ta slika je završila u Hrvatskoj – kazao nam je Mandžić.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.