Liam Howlett (The Prodigy): “Mirovina ne dolazi u obzir”

Jedan od najiščekivanijih ljetnih koncerata svakako je onaj od pionira big beat žanra, The Prodigya, koji nastupaju na zadarskim Jazinama, 1. jula.

Bend je to koji ne treba naročito predstavljati. Troje buntovnih, bijesnih i glasnih Britanaca, Liam Howlett, Keith Flint i Maxim, od ‘90-ih naovamo utjecali su na brojne pripadnike raznolikih subkultura svih dobnih skupina.

Oduvijek su bili poznati po beskompromisnom stavu i iznimno energičnim ‘live’ nastupima kojima su se izdigli nad ostalim dance i rave sastavima te su očekivano obilježili i cjelokupnu elektroničku scenu.

Povodom četvrtog po redu hrvatskog nastupa, na kojemu će predstaviti i aktualni, šesti album “The Day Is My Enemy”, otkrivamo vam kakve sve informacije je s nama podijelio šef i glavni kompozitor benda, Liam Howlett.

Između ostalog, dotakli smo se i teme oko njihovog možebitnog odlaska u ‘mirovinu’ koju je nedavno zakuhao Keith Flint i time zabrinuo brojne fanove…

Uvijek je fasciniralo to što The Prodigy vole i prate raznovrsne subkulture. Na koncertima, primjerice, podržavaju vas sve generacije, od djece do ljudi u 40-ima i 50-ima…
To je nešto što se događa prirodno i ne analiziram i propitkujem, to je ipak vaš posao.

Što je najbitnija stvar za vas kada nastupate uživo? Izgleda da vam je publika kao gorivo, ako su oni ludi i zabavljaju se, to sve vam daje još više energije da i vi budete luđi…
To je gorivo, da. Ali ponekad, ako ljudi samo stoje, glupirat ćemo se i unijet im se u facu. Naši fanovi su većinom ‘luđaci’ i to nam skroz odgovara.

Jeste li nekada nostalgični za zlatnim danima rave kulture i za svime što se događalo na sceni ‘90-ih?
Ne baš, ponosimo se zvukom koji smo stvorili i po kojem smo prepoznatljivi. U svim pjesmama koje pišem bit će i dalje mali dio rave zvuka jer smo se na tome izgradili.

Čini mi se da ljudi ponekad zaboravljaju koliko je elektronska glazba bila bitna u ‘90-ima. Što se točno dogodilo s tom jedinstvenom rave energijom i je li politički pritisak taj koji ju je nepovratno uništio?
Sve može trajati toliko dugo dok ne postane dosadno, stoga je trebalo umrijeti. Nadam se kako će EDM sljedeći odumrijeti jer je postao ustaljena besmislena formula.

Koliko teško je za bend podnijeti pritisak komercijalne glazbe i svega što ide uz nju?
Jednostavno, pišemo glazbu da je izvodimo uživo. Svaka pjesma The Prodigya koju napišem namijenjena je da je izvedemo na pozornici. Uvijek smo se pokušavali udaljiti od stvari koje bi odvele našu glazbu ili bend u komercijalnom smjeru. Stvari moraju biti promišljene i razmotrene svaki tjedan jer je to brzina kojom se glazbeni biznis mijenja.

Fanovi različito reagiraju na vaš šesti studijski album “The Day Is My Enemy”. Neki nisu zadovoljni, a ostatak misli da je izdanje oštrije, nasilnije, mračnije i da ne odudara od prijašnjih albuma. Kako ti na to gledaš?
Ne bih znao. Nikada ne čitam tisak, ne pratim društvene mreže, komentare, i slično. To je normalno, događalo se i na samom početku. Neki ljudi su mrzili “Firestarter”, a više voljeli naš prvi album. Ne možemo zadovoljiti sve ljude i to ne pokušavamo. Guramo svoje stvari naprijed i ne želimo biti repetitivni sa stvarima koje smo napravili na nekom prošlom albumu. Nema poante u tome. Nova količina glazbe koju će ljudi čuti od nas bit će ponovno drugačija, ali će uvijek zvučati kao The Prodigy.

Nedavno si izjavio da želiš raditi na albumima kada dođe vrijeme da se na nešto reagira. Pretpostavljam da je onda ovaj album reakcija na nešto konkretno? Što ste htjeli postići s njim? Na kraju krajeva mnogo toga se dogodilo od izlaska “Invaders Must Die”…
Elektronika je posljednjih nekoliko godina postala pop glazba. Sve je previše otrcano, s formulom i predvidljivo. Zbog toga nam je bilo važno da izbacimo zvukovno snažan album koji će isto tako zvučati i uživo, kako bismo prikazali drugačiju stranu ovakvog tipa muzike. To je naš posao i zbog toga radimo to što radimo. U svakom slučaju ne mogu planirati unaprijed kako će zapravo zvučati, ali na ovaj način je na kraju izašao. Također je pod utjecajem svega što se u to vrijeme događalo u svijetu i oko nas. Sve smo skupili i ‘ispljunuli’ kroz taj album. Zapamti – hardcore nikada ne umire!

Ako se ne varam sada ste po prvi puta svi zajedno bili aktivno uključeni u cijeli proces pisanja pjesama…
Zapravo, to i nije točno jer smo u počecima također bili svi zajedno u studiju. Radili smo mnogo ‘live’ snimki, a iz toga smo prikupili četiri ili pet ideja, nakon čega sam se povukao i krenuo sa stvaranjem muzike, skupio sam pjesme i pozvao dečke jer sam trebao uvrstiti još vokala. Dečki se vole družiti u studiju, uvijek se zabavljamo, iako sam pred kraj procesa radio samo po noći, tako da ih nisam viđao u toj posljednjoj fazi. Većinu vremena volim raditi sam na muzici.

Prošle godine ste po prvi puta u karijeri spomenuli i mogući kraj The Prodigya. Kakva su tvoja promišljanja o tome u ovom trenutku?
Mirovina ne dolazi u obzir. Keef je to rekao u afektu zato što je bio ljut. Ne planiramo prestati sve do trenutka kada će nam to dosaditi, ili kada nećemo imati više ideja za muziku koju bi ponudili publici ili kada neki bolji electro bend s boljim pjesmama i boljim ‘live’ nastupima ne preuzme našu štafetu.

Rekli ste i da niste više zadovoljni s tradicionalnim formatom albuma iz razloga što cijeli proces jednostavno traje predugo. Planirate li se sada više usredotočiti na izdavanje EP-a i singlova? Što slijedi nakon EP-a “The Night Is My Friend”?
Samo mislim da sigurno mora postojati nekakav interesantniji i brži način prezentiranja muzike ljudima. Ova stvar s albumima postala mi je jako dosadna. Želim isprobati nešto brže i drugačije kada dođe vrijeme da izbacimo van nešto novo. Albumi se ovih dana samo slijevaju, i nema nikakve eksplozije u načinu na koji se te stvari izdaju u današnje vrijeme.

S obzirom da vam je ovo četvrti put da posjećujete Hrvatsku, zanima me kakva su vam sjećanja na koncerte koje ste održali u Zagrebu 2005. i 2008., ali i na Terraneo festivalu u Šibeniku prije tri godine?
Jednostavno volimo taj dio svijeta. Ljudi su ti koji čine neku zemlju, a oni su neobuzdani partijaneri kojima se uvijek želimo vratiti.

I za kraj, što spremate za Zadar početkom srpnja? Možda nekakvu posebnu set-listu, goste ili nešto slično tome?
Još uvijek ne znamo, još ima dosta do srpnja, ali pripremit ćemo nešto jako kul za sve fanove.