Mladiće, Bošnjake, koji su prije nekoliko dana svatove okitili zastavom Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima u Bosanskoj Gradišci policija Republike Srpske privela je, uz obrazloženje da su „izazivali nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti isticanjem ratne zastave Armije RBiH“. Ova vijest otvorila je mnoga pitanja, među kojima i ono zbog čega manjem entitetu u našoj zemlji smetaju ljiljani i zastava pod kojom je BiH postala samostalna država 1992. Godine, te koliko zapravo poznajemo vlastitu prošlost.
Najstariji nalaz
Ugledni istraživač Enver Imamović, profesor historije, na čiji su prijedlog 1992. godine vraćena srednjovjekovna obilježja Bosne, bosanske dinastije Kotromanića – bijela zastava pravougaonog oblika s grbom u sredini, koji je bio replika grba prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, za čije je vrijeme Bosna bila najsnažnija i samostalna, objasnio je za naš list zašto su pojedinci protiv ljiljana.
– Pitanje, naime, zadire u samu suštinu problema koja se veže za državnost BiH, a time i njen opstanak kao samostalne i cjelovite zemlje. Oni koji osporavaju njenu državnost, ne žele nikakav trag, odnosno, dokaz koji govori da Bosna u svojoj hiljadugodišnjoj povijesti nije nikada bila srpska, ni hrvatska, nego samostalna država. Upravo te činjenice smetaju srpskim i hrvatskim nacionalistima, koji žele dokazati da Bosna historijski pripada njima. Otuda njihovo uporno nastojanje da anuliraju i potisnu sve što dokazuje tradiciju bosanske državnost – pojašnjava prof. Imamović.
Ističe da, pravno-historijski gledano, ljiljani imaju status simbola države BiH te da ne predstavljaju obilježja ovog ili onog naroda, jer zna se da u srednjovjekovnoj Bosni nije bilo ni Srba, ni Hrvata, ni muslimana, nego je bio jedinstven bosanski narod zvani Bošnjani.
– Oni koji jesu i koji se smatraju njihovim potomcima, ne samo što prihvataju simbole ondašnje Bosne, nego to čine s ponosom, jer je riječ o vjekovnoj tradiciji. Ove činjenice predstavljaju snažno pravno uporište, koje će kad-tad morati uvažiti kako međunarodna zajednica, tako i druge dvije strane (Hrvati i Srbi), pa je realno očekivati da obilježja s ljiljanima opet postanu zvanična. Prihvatanje ljiljana od srpske i hrvatske strane ne bi ničim ugrozilo njihova nacionalna prava, jer i jedni i drugi već imaju nacionalne simbole svojih matičnih zemalja – dodaje prof. Imamović.
Otkud na bosanskim državnim obilježjima ljiljani i šta oni znače, pitanja su na koja je prof. Imamović ponudio odgovore kroz mnoga svoja istraživačka djela. Stranci vjeruju da smo ih preuzeli od Francuza, odnosno, anžuvinske dinastije, koja je u svojim kraljevskim simbolima, također, imala ljiljane. Međutim, ljiljan je u srednjovjekovnoj Evropi bio veoma raširen, a prof. Imamović navodi da ga nalazimo na grbovima i zastavama brojnih dinastija i feudalaca, kako u Francuskoj, tako i u Španiji, Engleskoj, Mađarskoj, Italiji…
Jedina domovina
– Oni koji malo bolje poznaju historiju srednjovjekovne Bosne znaju da pojava ljiljana na njenom grbu i zastavi ima mnogo dužu tradiciju od zemalja koje se smatraju kolijevkama ljiljana. Uostalom, teško je reći ko je od koga preuzeo taj omiljeni heraldički znak. Njegova šira upotreba može se pratiti od 11. stoljeća. Ljiljan, kao znak, prisutan je u Evropi već hiljadama godina. U drugom mileniju stare ere susreće se u umjetnosti Krete u Grčkoj, a bio je omiljeni cvijet i u egipatskoj umjetnosti, ali i umjetnosti mnogih drugih naroda. Može se reći da je to univerzalni znak raznih zajednica, naroda i zemalja na širim geografskim prostorima, kroz razdoblje od nekoliko hiljada godina. I Bosna spada u red onih zemalja u kojima je lik ljiljana prisutan hiljadama godina. Na Ilidži kod Sarajeva, u ruševinama jedne rimske zgrade, iskopan je ulomak zemljane posude iz rimskog doba, otprije 2.000 godina, na kojoj je utisnut lik ljiljana. To je do sada najstariji nalaz ljiljana u ovom dijelu Evrope – prisjetio se naš sagovornik.
Tokom posljednje agresije na BiH ljiljani su postali simbolom nadljudskog otpora, patnji, stradanja i herojskih pobjeda golorukog bošnjačkog naroda. Pod ljiljanima je na kraju izvojevana krvava, ali zaslužena pobjeda, što je spasilo BiH od nestanka.
– I to je razlog što su oni ušli duboko u srca svih kojima je Bosna jedina domovina i što se prema njima odnose s toliko ljubavi i emocija. Bosanci ljiljane čuvaju u srcima, da ih podsjećaju na to šta su oni značili za Bosnu i njihove pretke od vremena Kulina bana i kralja Tvrtka do našeg vremena. Njihovim ljiljanima nije uništen korijen. Iz njega će jednog dana ponovo procvjetati vitki i zlatni ljiljani i prekrit će svu Bosnu, od Une do Drine i od Save do mora, kako je nekada bilo – zaključuje profesor.
Zaštitni znak bosanskog naroda
U hiljadugodišnjoj historiji Bosne ljiljan je bio omiljeni cvijet, pogotovo u srednjovjekovnoj Bosni, jer je njegov motiv toliko upotrebljavan da se smatrao zaštitnim znakom bosanskog naroda. Srednjovjekovni Bošnjani su ga osobito rado stavljali na svoje grobne spomenike (stećke), izrađivali nakit s njegovim likom, njime ukrašavali knjige, utkivali ga u platno kao desen, uzimali ga kao dekorativni element u arhitekturi… Opjevan je i u pjesmama.
– Ljiljan je bio toliko omiljen u srednjovjekovnoj Bosni da su onovremeni Bošnjani sebe poistovjećivali s tim cvijetom. Iako su sjećanja i ljubav Bošnjaka prema ljiljanu vremenom bili potisnuti, zbog historijskih okolnosti, nisu nikada sasvim izišli iz njihove podsvijesti. To su pokazali ratni događaji koji su uslijedili 1992. godine, kad je taj cvijet, takoreći, preko noći prihvaćen i to s takvim žarom i odanošću da je za mnoge to bio fenomen. Zanimljivo je da se u to vrijeme znak ljiljana počeo ponovo masovno stavljati na nadgrobne spomenike, onako kako je to bilo u srednjem vijeku. O njemu su se ponovo počele pjevati pjesme, a borci koji su branili Bosnu nazivani su “zlatnim ljiljanima” – podsjeća prof. Imamović.
