Svaka čast Slaviši, ali Čaja je puno više zadužio Visoko

2267

Ako pogledamo godinama unazad ko je sve dobitnik priznanja Općine Visoko koja se uz novčanu nagradu dodjeljuju na Dan Općine (29.08.) onda možemo s pravom konstatovati da je to priznanje uveliko devalviralo i da nema toliko značajnih Visočana da bi se nagrada dodjeljivala svake godine. Period od svakih pet godina bi bio realan.

Ove godine Povelju Općine Visoko pored ostalih nagrađenih dobit će i Slaviša Vukičević. Neosporno veliki nogometaš, član šampionske generacije FK Sarajevo i poslije igrač francuskog niželigaša Creteila. Slaviša Vukičević za tadašnju FK Bosna nije odigrao niti jednu sezonu nego je kao talentovani junior prešao u redove FK Sarajevo i moguće da u nekom budućem vremenu došao bi red i da se Općina nekom nagradom oduži ovom nogometašu. I da, nakon što isto učine grad Sarajevo i Pariz. Međutim, svaka čast Slaviši, ali Čaja je puno više zadužio Visoko.

Esmir Džafić je nogometaš koji je čitav svoj igrački vijek poput Tottija proveo u NK Bosna. Čaja je igrač koji je u najznačajnijoj utakmici moderne istorije NK Bosna postigao gol koji je sve Visočane učinio ponosnim do današnjih dana. Radi se o Kup utakmici protiv FK Sarajevo na Koševu. Protiv domaćeg terena, sudija i Saveza te 1999.godine u produžecima, tačnije u 113.minuti na asistenciju Almedina Hote upravo je Esmir Džafić postigao istorijski gol za slavlje nikad brojnijih “Demona” na Južnoj tribini i za cjelovečernju feštu cijelog Visokog kada je cijeli grad izašao na ulice da pozdravi vitezove. Uz sve to u igračkoj biografiji Esmira Džafića Čaje stoji i da je kao igrač NK Bosna i prvi iz Visokog koji je igrao za reprezentaciju BiH u prvoj zvaničnoj utakmici naše zemlje protiv reprezentacije Albanije.

Ne znamo ko je predlagač ovakve Odluke, ali znamo da je fudbalski potpuno neupućen ili loše savjetovan, možda i iz najbolje namjere. Znamo da Esmira Džafića niko nije predložio, ali je bio predložen za istu nagradu Ferid Provalić Frka, ratni komandant, živa legenda i heroj proteklog rata, komandant diverzantske jedinice “Sjenke”. Podrumaši i ratni dezerteri će možda reći – dosta nam je više rata, vrijeme je za promociju suživota i nekih drugih vrijednosti. Može i to, ali hajde da krenemo od Kasarne s početka rata i svega što se tamo dešavalo. Slažemo se, ali ako tražimo u gotovo etnički čistom Visokom nebošnjake kako bi u javnosti malo promijenili sliku ratne “Male Meke” kako su zvali Visoko nacionalisti iz SDA, onda bi bio red da se prvo oda priznanje Branislavu Mari Mirkoviću ili Nevenu Krajišniku koji su zajedno s nama trpili ludilo rata, granate i snajperske hitce i uradili kroz medije na promociji Visokog puno više od aktuelnih dvorskih luda. A zašto ne bi pokazali političku mudrost s ciljem obnavljanja suživota i Povelju Visokog s punim pravom dati Igumanu Savi (Slobodan Mirić), prijeratnom stanovniku Čakrčića (Čekrekčije) koji je osnovnu školu završio u “Ahmet Fetahagić”, a danas je značajna ličnost crkvenog života u BiH i osoba koja nije zaboravila odakle je pa se tako lično zauzeo za obnavljanje crkve u mjestu gdje je proveo djetinjstvo.

Ili je i u ovom slučaju bitno jedino jesi li politički podoban ili nisi kao što je slučaj u kompletnom javnom sektoru gdje su instalirali muzne instrumente na budžet. Koga briga za Čajin gol iz 113. minute kada smo kao Visočani posljednji put plakali od sreće.