Naslovnica Kolumne Mahir Šahinov...

Mahir Šahinović: Malo o iluzijama…

924

U zadnje vrijeme pričam sa žrtvama ovog našeg rata, sa intelektualcima, tvrdim nacionalistima, vjeroučiteljima, običnim svijetom i primijetim da se još uvijek, duboko u sebi, bojimo jedni drugih i ne vjerujemo jedni drugima.

Prošle su 23 godine od rata. Kako je rat stao, stali smo i mi. Dopuštamo političarima da nas lože, lažu, huškaju jedne na druge. Uvijek na isti fol. Njima je pravo dobro, a naša omladina masovno ode u zemlje gdje mogu živjeti dostojanstven život, bez straha, bez politike, bez obzira kako se zovu, da li su čistaći ili doktori nauka.

Ja, kao bh. musliman (Jedi Master na popisu) sam živio dugo u iluziji da mi, muslimani, žestoko prednjačimo u želji za muti-kulti društvom, dok se većina iz ostalih naroda i narodnosti u BiH ne može odmaknuti od fašizma, mržnje i nerazumijevanja.

Ne tako davno sam imao priliku da razgovaram sa jednim vršnjakom na Palama, koji je u ratu bio dijete, baš kao i ja. Kaže da mu je danas neugodno doći u rodno naselje u Sarajevu, jer tu danas isključivo žive muslimani. Strah ga i misli da je zajednički život nemoguć. Iskreno mi ga je bilo žao, čak me nije ni naljutilo što tako govori.

Kontam, isprali su mu “četnici” mozak, ne ide preko entitetske linije pa ne zna… I sve to donekle i stoji, ali skontam da tražim razloge samo kod njega. Ne gledam sebe, na nas, na te njegove “opasne” komšije. Te večeri pokušam da pogledam situaciju iz njegove perspektive…

Vjerovatno će me sad zamrziti makar pola ljudi koji ovo čitaju. Barem pročitajte do kraja pa se istresajte i pravdajte se da su “oni” gori nas, iako to nije poenta.

Šta sam zapravo vidio?

Vidio sam gradove, opštine, naselja sa bošnjačkom većinom u kojima, recimo, nema više ni jednog imena ulice nekog antifašiste, nekog partizana iz II svjetskog rata. “Pravi” Bošnjaci su se odrekli komunizma, što mi je razumljivo, ali su se istovremeno odrekli i antifašizma. Tako više nije okey da se ulica zove po partizanu Eminu Zečeviću koji je, da ironija bude veća, bio i musliman, ali istovremeno je okey nazvati školu po nacisti Busuladžiću, čije su riječi pravdale Jasenovac, Auschwitz, holokaust.

I da stvar bude gora, pravdaju ga da nije bio nacista nego je, eto, “samo” pisao o tadašnjem “problemu” sa Jevrejima. E jebi ga! Ako tako gledamo onda niko, sem onih vojnika koji su izvršavali krajnja naređenja, nije bio nacista.

Istovremeno smo mi, muslimani, Bošnjaci, spremi ko iz topa reći da smo jedini koji žele suživot, želimo živjeti jednih sa drugim – ne jedni pored drugih, želimo cjelovitu BiH, da smo merhametli narod, jedini ispravni i pravedni.

Tako počinjem lagano da shvatam “iracionalni” strah ovog mladića sa Pala, ne da ga pravdam, nego da razumijem.

Da ne idem daleko, pogledam na prve komšije, porodice Duška i Bobe, naših Visočana koji su cijeli rat proveli u svom gradu iako su Srbi, iako je u njihovu kuću udarilo više “srpskih” granata nego u moju.

I kako im se Visoko odužilo što su bili dokaz naše toleranicje i multietničnosti u ratu? Danas jedna Duškova kćerka mora da radi kao konobarica u kafani jer ne može nigdje dobiti posao kao diplomirani historičar, iako je u muzeju trebao radnik baš u tom trenutku kad je ona, baš u toj ustanovi, radila pripravnički.

Probala je ona prvo sa zubotehničkom, ali u toj struci nije imala šanse ni tupavo pripravnički da odradi, pa je odlučila da završi fakultet u skroz drugoj oblasti, ne bi li šanse povećala. Diplomirala je historiju, i to ovu Bošnjacima prihvatljivu – orijentalnu, ali mjesto u muzeju popunismo “čistokrvnim” odnosno “pravovjernim” radnikom. Hajde, kafana je barem preko puta muzeja, pa ponekad može ući tamo da im kafe odnese…

Zatim, kad je pretprošlu zimu bila kriza za pelet, jedan bivši učenik Bobine supruge Dragane, kad ga je molila kao njegova bivša razrednica, nije joj htio nabaviti par vreća ogrijeva da premosti krizu, iako je imao magacine pune tonama peleta. Svojim očima sam gledao kako mu desetine šlepera sa prikolicama danima dovlače pelet. Ne trebam naglasiti da on slovi za velikog biznismena i još većeg “muslimana”. Čelo, takoreći, ne diže sa serdžade.

Možemo mi sad polemisati o ovim slučajevima, tražiti opravdanja, vrištati da to nema ništa s tim što one nisu “naše”, kako smo mi u ratu odmah procesuirali zločine itd.

Ali ovo se dešava danas, ovo su provjerene činjenice i izgledaju baš tako kakve i jesu.

Ovo su tragedije običnih ljudi, da ne idem dalje u raspodjele rukovodećih javnih funkcija, direktorskih pozicija. pokušaja ukidanja kićenja bora pored Općine itd.

Kako onda da nas jedan zaluđeni momčić sa Pala i njemu slični vidi u boljem svijetlu, kad se očigledno trudimo da mu sami pružamo kvalitetne argumente? Kako da mu kažem da mi ga je žao što je zatucan i slijep, kad mi na svaki pozitivan primjer dođe brdo negativnih?

Na kraju, jedno je misliti i pričati da si tolerantan i pun razumijevanja, a drugo govore djela u praksi.

(Kone će mi vjerovatno biti ljute jer o ovome sa mnom nikad nisu direktno pričale, niti bi mi dozvolile da ovo pišem, ali sam morao…)

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.