Marjan Hajnal o sjećanjima na Visoko: Sliku aleje, arterije koja povezuje stari dio grada i stadion, zauvijek nosim u srcu

1264
Foto: Screenshot

Još prije nego sam upoznao svog prijatelja Zdenu već nekoliko godina ranije sam imao priliku upoznati njegovog tatu Radovana Antovića, ili, čika Radovana. Bilo je to početkom 60-tih, vjerovatno u proljeće 1963. kad je on bio rukovodilac radova sadnje drveća s obje strane ulice 7. aprila u Novom Naselju u Visokom. Ja sam stanovao u zgradi broj 5.

MARKETING

Kao ljubopitljivi dječak, svakodnevno prateći tu akciju sadnje drveća za buduću prelijepu aleju, često sam čika Radovanu postavljao razna pitanja i on mi je uvijek ljubazno i strpljivo odgovarao. Nisam smetao radnicima, naprotiv, dodao bih im ponekad sadnicu ili neku alatku, pažljivo tabao nogama zemlju oko sadnica, donosio vodu. I tako, družio sam se sa njima dok nisu završili radove. Hvala poštovanom čika Radovanu Antoviću za nastanak predivne aleje.

Bio sam srećan što je ulica dobila svoj zeleni dekor koji je meni jako nedostajao nakon što sam 1962. radi selidbe napustio drugu jednu ulicu i zgradu iza koje je počinjala šuma. Moje prve spoznaje bile su vezane za tu šumu, iz nje je došla lisica i odnijela nam koku Pirgu. Bio sam potpuno samostalan pa sam već kao trogodišnjak bio slobodan zaći i malo dublje u carstvo prirode i boraviti u njoj dok me mama ne bi počela dozivati, a ja baš nikada nisam žurio, proučavajući cvjetove, leptire, mrave, kornjaču, ubijenu zmiju bjeloušku, dozivanje ptica, viđao zečeve, a jednom i srnu sa lanetom. Zimi bih sa starijim bratom znao uzeti sanke i zaputiti se nešto dalje u brdo do sela odakle smo se spuštali natrag do polazne tačke. Uglavnom, od najranijeg uzrasta živio sam uz ritam smjene boja lišća u šumi, od proljetnih pupova do prvog inja i njihovog opadanja.

Marjan Hajnal u visočkoj aleji

Rastući s novom visočkom alejom čiji sam bio revnosni učesnik od početka, doživljavao sam je kao neraskidivi dio ambijenta odrastanja. Nije mi mogla zamijeniti onu „moju“ šumu, ali i tako je bilo bolje nego bez ikakvog drveća. Ja i ostala djeca bili smo bezbrižni na tom putu jer je automobila tada bilo još uvijek jako malo u gradu, a i ta ulica se završavala okretištem za autobuse koji su se zaustavljali pored stadiona. Praktično, bila je to tada još uvijek slijepa ulica. Neke godine počeli su uz stadion prema Lukama graditi nove zgrade, pa su i ulicu produžili dodavši joj nastavak i još jednu prečicu. Prije nego su je asfaltirali morali su je prekopati i u vrlo dubok kanal postaviti kanalizacione cijevi.

Djeca su rasla, dolazila nova, novi fudbaleri. Igrali smo se „lopte na male golove“, a članovi timova su bili standardni: ja i moj brat Radenko, Mine i Nena Skopljak, Senad Lihovac, Adnan Pinjo, Ajdin Fuad-Fuke, Slaviša Orlandić, Ljubiša Balorda, a nešto kasnije pridružiće nam se Igor Katnić, Marin Markotić, Slaviša Vukičević kojeg ja prozvah Funta i Mario Dropuljić. Bilo je u toj aleji još i drugih dječaka ali iz nekih nama nevažnih razloga nisu se igrali sa nama. Sjećam se Reneta, Nikole Pavlića, Natka, Mede, Mustafe … Ponekad smo igrali „raja protiv raje“, sa dječacima iz drugih ulica. Igrali smo i košarku, stolni tenis, „žandara i lopova“, „kauboja i Indijanaca“, „trule kobile“, a ponekad i sa djevojčicama „jelečkine“, i „oko lopte…“ I nikad se nikakav incident nije dogodio niti se neko posvađao.

Ipak, postoji jedna krupna mrlja, neoprostiva: neko je od opštinskih glavara odobrio da se upravo ispred moje zgrade napravi stanica sa pumpom za lož-ulje. Protivio sam se i na svoj dječji način ispoljavao svoj bunt. Kad bi radnici predveče otišli ja bih vraćao natrag zemlju i kamenje u ogromnu rupu dimenzija 8x3x4 m koju su oni iskopali za postavljanje cisterne. Na kraju su doveli čuvara pa sam morao odustati. Doista, ko je mogao odobriti da se u srcu te aleje napravi takav zločin i prema nama djeci i prema svim drugim stanarima? Neko je imao svoju privatnu kalkulaciju da nam bezobzirno otme i upropasti više od pola dvorišta i, ekološki i estetički gledano, bitno i nepopravljivo naruši životni ambijent.

Kad su drveća toliko porasla penjao sam se na njih sa nekim od drugova kojima je to bilo interesantno, tek tako ili da bismo brali lipu. To se baš nije sviđalo jednom komšiji pa nas je grdio, psovao nam „boga tarzanskog“.

Marjan Hajnal u visočkoj aleji

Nije mi se bilo lako odvojiti od te aleje i ulice u kojoj sam odrastao. Kao i mnogi drugi koje su životned okolnosti na to nagnale, 1988. napustio sam svoj grad i preselio se u Sarajevo, ali slika aleje, taj pogled kroz prozor na drveća koja sam doživljavao kao braću, nosim zauvijek u svom srcu.

Alejom su defilovali pioniri i omladina za Dan oslobođenja Visokog, za Dan mladosti, ili na Dan Republike, krećući se do stadiona 7. april na kom se događao slet, odigravali su se razni sportski turniri, gimnastičari su izvodili vježbe na spravama donešenim iz “DTV Partizan” i na travi. Njom su svake nedelje u toku sezone igranja prolazili navijači rukometnog ili fudbalskog kluba Bosna. Dok je ograda bila drvena mogli smo gledati i između taraba, zatim su napravili zid. Čekali bismo da nas desetak minuta prije kraja utakmice redari puste da malo i mi gledamo bar završni dio. Aleja je zapravo kao glavna arterija povezivala ostali stari dio grada sa stadionom, a danas se njom stiže i do naselja u Lukama.

Prelijepa, srdačna svojom dobrodošlicom, i ljeti i zimi vizualna utjeha, hlad i zaštita od vjetrova, čuvajući brojne lijepe tajne o svojim građanima. Ukras grada i neodvojivi dio života nas koji smo rasli s njom.

 

Visoko.co.ba/Marjan Hajnal

Komentari

komentara