Naslovnica Preporuka Teme Medijsko blat...

Medijsko blato Brexit-a

149

Skoro svaki dan u zadnjih pet mjeseci, neki od političara bi izjavio čistu laž, koju bi TV i radio programi ponavljali do besvijesti.

rošle godine u ovo doba bila sam u blatu na Glastonbury festivalu, ove godine sam u metaforičkom blatu britanskog refrenduma u kojem su mi budale, svojim demokratskim pravom, oduzele evropsko državljanstvo. Slaba mi je utjeha da su moji sugrađani glasali da ostanemo dio unije, koja je, bez obzira na sve svoje nedostatke, još uvijek najbolja garancija mira i suradnje.

Kako se jedna razvijena zemlja, sa tradicijom demokratije, koja je u oba svjetska rata bila vodeća sila na strani dobra, našla na ivici političkog ambisa?

Kako je grupica političkih šarlatana uspjela da zavede nešto više od pola zemlje da im je bolje na ostrvu netolerancije, nego u zajednici sa 27 zemalja?

Duboki i mučni socio-politički postmortem o uzrocima i posljedicama ovog razvoja događaja već je u toku i nastavlja se u beskonačnost, no ja bih se osvrnula samo na ulogu medija u raspadu sistema.

Britanija, posebno oni koju su glasali za izlazak iz Evropske unije, su se proteklog vikenda probudili s neviđenim mamurlukom, za koje sada, s pravom, krive medije.

Ja se već godinama naglas svađam sa televizijom ili radijem, dok se na putu na posao nerviram čitajući novine, ili tačnije čitajući i slušajući laži i propagandu protiv izbjeglica, imigranata i manjina u svim oblicima.

No od 20. februara, kad nam je, sad već bivši, premijer najavio datum referenduma u junu, medijska histerija je dosegla dno neviđenih razmjera, i prešla moralnu i zakonsku granicu govora mržnje.

Osim što se svađam s medijima u privatnosti svog ličnog ludila, ja se već godinima borim u javnom, profesionalnom prostoru s mitovima i fabrikacijama o imigraciji koje, uglavnom tabloidi pumpaju u javni prostor, i podstiču mržnju i netoleranciju, koja je dosegla razmjere paranoje i straha od drugog i drugačijeg, koji nas je evo sad izveo iz Evrope.

Javni servisi, kao što je BBC, nisu ništa bolji. BBC je prošle godine donio uredničku odluku da ne koristi riječ ‘izbjeglica’ za ljude koji dolaze u Evropu preko Grčke ili Italije, već da ih oslovljava samo kao ‘imigranti’.

BBC je već godinima pod političkim pritiskom konzervativaca i prijeti im se na razne načine, uglavnom smanjenjem budžeta. BBC je također super senzitivan po pitanju neutralnosti, gdje mislim da leži dio problema. Ja nemam problem sa novinarskom objektivnošću, naprotiv. Nažalost, medijska industrija, pod pritiskom da pravi pare, potpuno je izgubila kompas kad su u pitanjuprofesionalni standardi i etika.

Tako se debata o Evropskom referendumu svela na dovođenje predstavika Za ili Protiv, koji bi vrištali jedni na druge – ovi Za su pričali o činjenicama a ovi Protiv o osjećanjima, uglavnom strahovima baziranim na mitovima i lažima, a uloga novinara je uglavnom da bude domaćin, moderator, koji veze nema šta su činjenice a šta mitovi, niti misli da mu je posao da ispravlja krive drine.

TV debate u britanskom kontekstu imaju puno više uticaja na glasače nego novine. Skoro svaki dan u zadnjih pet mjeseci, neki od političara bi izjavio čistu laž, koju bi TV i radio programi ponavljali do besvijesti, i samo ponekad bi doveli ‘stručnjaka’ da kaže i dokaže suprotno, ali bi i dalje ponavljali originalnu neistinu, kao da je potpuno legitimna.

Sve što je problematično s tim površnim pristupom medijske industrije, reality TV-a, najbolje je ilustrovano u analizi debate o globalnom zagrijavanju Johna Olivera, britanskog komedijaša na privremenom radu u Americi.

Desničari koji su non-stop ponavljali da će po izlasku iz Evropske unije uštediti 350 miliona funti sedmično, koje će uložiti u osiromašeno zdravstvo, nisu ni u jednom od TV intervjua bili primorani da dokažu odkud im ta cifra i kako i gdje i kada će se te pare uložiti u zdravstvo.

A da ne govorimo o tome da ih niti jedan novinar nije suočio sa činjenicom da je zdravstvo osiromašeno zbog odluke konzervativne vlade da smanji budžet za javne usluge, da bi izbjegli povećanje poreza za svoje super bogate prijatelje, koji su doveli do katastrofane ekonomske krize, što nema nikakve veze sa članstvom u Evropskoj uniji.

Manje od 24 sata nakon pobjede, novinar BBC-ja je u očaju učinio ono što je, po mom mišljenu, trebalo da uradi prije glasanja – da insistira na konkretnim koracima za vraćanje para u zdravstvo, a ne samo na ‘šta bi bilo kad bi bilo’ špekulacijama.

“Mi sada živimo u post-činjeničnoj demokratiji”, napisao je jedan o čitalaca Financial Times-a.

U toj demokratiji, u kojoj je sve, uključujući i činjenice, relativno, novine i njihovi vlasnici vide sebe kao subjekat u političkim kampanjama, ali isto tako zadržavaju pravo da se pretvaraju da su neutralni, objektivni posmatrači, kad im je to u komercijalnom ili političkom interesu.

Političari kao Boris Johnson i Michael Gove nemaju politički program, ali imaju nastup, manipulišu emocijama, koje nemaju veze sa činjenicama. Uz pomoć medija, koji prave pare na ovom političkom cirkusu, imaju platformu da šire laži koje, ponovljene dovoljno puta, bez kritike i alternative, postaju istina.

Nije slučajno da su i Johnson i Gove započeli svoje karijere kao novinari.

Najbolja ilustracija stanja besvijesti je vijest da su nakon glasanja, najbrojnije pretrage na Google-u u Velikoj Britaniji za slijedeća pitanja:

Šta je EU? Šta će se desiti poslije Brexit-a?

Jedna, i možda jedina utjeha, je da u javnom prostoru još uvijek ima mjesta za ljude kao što je Laurence Taylor, kojem je bilo zlo od laži pa je od svojih para kupio kompletnu stranicu u lokalnim londonskim novinama, da se razračuna sa lažima o imigraciji.

Za nadati se da će se mediji, kao i političari, dozvati pameti i preuzeti odgovornost za drugačiji, činjenični, pristup debati o neizvjesnoj i nesigurnoj budućnosti.

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.