Merima Dervović: Invaliditet – redefiniranje stereotipa

Zovem se Merima (za bliske ljude Mimi), završavam master studij Italijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, diplomirala sam Historiju umjetnosti, hobi mi je slikanje i rođena sam sa spinom bifidom. Spina bifida je oštećenje kičmenog stuba i vjerovatno prva karakteristika koju ljudi primijete na meni. Zbog otežane mobilnost koristim invalidska kolica više od deset godina. Ta kolica koja su za mene sredstvo koje mi olakšava život predmet su skoro svakodnevnih reakcija, bilo da se radi o pogledima, komentarima ili pitanjima. Moje tijelo, ono što to tijelo može ili ne može protiv moje volje često postaje centar interesovanja i rasprave. Raspon komentara je velik, a često ‘’pozitivni’’ komentari su oni koji najviše iritiraju. Nerijetko mi se desi da mi ljudi čestitaju jednostavno zato što sam izašla iz kuće, a sasvim normalne situacije poput noćnog izlaska sa prijateljima postaju povod za hvalospjev.
Sve tragikomične situacijekoje su dio moje svakodnevnice su me nagnale da ovim blogom doprinesem zdravoj raspravi, podjeli iskustava, prikazu realnosti bez filtera i rušenju stereotipa.
Dakle, krenimo sa pojmom invaliditeta. Kako definisati taj ‘’strašni’’ pojam?
Invaliditet se najčešće definiše kao onesposobljenje ili oštećenje nekog dijela tijela pri čemu je normalna životna aktivnost otežana. Sinonimi su negativni: nemoćnost, bolest, nedostatak, nemogućost. Definicija invaliditeta je tako negativna da prvenstveno izaziva strah. Kao osoba koja živi cijeli život sa tjelesnim invalidtetom ovo mi se čini smiješnim jer realnost je drugačija.
Kroz historiju su bili prisutni razni društveni modeli invaliditeta, a ovaj koji postji i danas se zove socijalni model. On je nastao sedamsdesetih godina dvadesetog stoljeća kao reakcija na nezadovoljstvo koje su OSI osjećale u društvu.Socijalni model se bazira na tome da gleda nedostatke u društvu kao problem, a ne osobe sa invaliditetom. Današnji model pruža veće mogućnosti kada govorimo o samostalnosti, financijskoj sigurnosti, boljoj kvaliteti života. Svi znamo da u BiH stanje nije idealno što se tiče mnogo toga,a invaliditet je u posebnoj kategoriji. Ipak, mnogo je bolje nego što je bilo.
Osim suludih komentara (‘’Ah, sine, imamo i mi kući jednog takvog’’), ono što se iznova dešava jeste projeciranje svog viđenja stvarnosti na mene i moje tijelo. U svom tijelu živim već punih 28 godina, znam tačno šta može, a šta ne. Svoje tijelo ne doživljavam uopće kao ‘’nesposobno’’ kao što ga ne takvim ne doživljava nijedna osoba sa invaliditetom koju poznajem. Štaviše, osobe sa invaliditetom koje ja poznajem su izuzetno uspješne i afrimisane, a sa svojim invaliditetom se nose na sebi svojestven način. I to je ono što najviše smeta u cijeloj priči oko invaliditeta. Trpanje u tu jednu imaginarnu ladicu nešto što je u potpunosti individulano. To neminovno vodi kad objektifikaciji. Svi smo čuli za seksulanu, spolnu i rasnu objektifikaciju, ali premalo se priča o objektifikaciji u kontekstu invaliditeta. Sjajna aktivstikinja Stella Young je upotrijebila pojam ‘’inspiracijska pornografija’’ želeći da objasni kako se na osobe sa invaliditetom gleda kao na inspiraciju mnogo puta jednostavno samo jer postoje. Biti inspiracija po sebi nije loša stvar, i mene mnoge osobe (sa invaliditetom ili bez) inspirišu, ali je loše kada ta inspiracija postoji da bi koristila samo jednoj grupi ljudi i kada dehumanizira drugu. Inspiracija bi trebala da tjera na promjenu, a ne samo da da osobama koje namaju invaliditet utjehu što nisu u istoj situaciji.
Istina je da invaliditet ne čini osobu posebnom. Niti toliko drugačijom. Tjera jednostavno na domišljatost i na maštovitost. Tjera da svakodnevne prepreke pređeš bez da doživiš mali million nervnih slomova. Tjera da malo drugačije sagledaš razne situacije. Tjera te da budeš zahvalniji na ljudima koje imaš oko sebe koji će ti pomoći kad treba da napušeš gumu.

Visoko.co.ba/Merima Dervović blog