Metastaze i metamorfoze – kako sam zavoljela i kišu i snijeg i blato

Sjedili smo, kao skoro svakog dana, nas troje okupljeni oko dva cilja – njima je trebala biološka terapija, meni ljudi koji znaju šta je strah od svega nakon vraćanja u život poslije mjeseci provedenih u bolnicama. Padala je kiša, proljećna, ali hladna. Kao doboš pjesmu navijača, prekidala je naše razgovore, planove, smijeh, žalbe.

“Mrzim kišu!”, odjednom je izgovorila S.

“Zašto mrziš kišu?”, pitao je P., sa dozom prijekora.

“Zato što je sve mokro, zato što je hladno, tmurno, jednostavno ne volim je.”

“A zamisli da si prošle godine umrla i da više nikada nisi čula kišu?!”, zapitao je P.

Pitao je nju. Ali je pitao i mene, sebe, sve koji su sjedili oko nas, one koji se žale na bilo koju sitnicu. S. je zaplakala. Ja sam ćutala. Od čuđenja, preispitivanja same sebe i sramote. Tog dana sam zavoljela kišu. Zavoljela sam sunce. Snijeg. Blato. Oblake i vedro nebo. Grmljavinu i led.

Sve što sam mogla izgubiti nekoliko mjeseci prije. Jednom prilikom, nedugo poslije tog dana, P. je prokomentarisao kako ja sve volim. Da, volim, zavoljela sam, nisam oduvijek voljela. Zavoljela sam sve iz stida i pitanja koje sama sebi ponavljam svaki put kada mi se nešto ne svidi: a šta bi bilo da to nikada nisam dočekala.

Unazad dvije godine intervjuišem ljude za priče. Naišla sam na različite sudbine, karaktere, emocije, mnoštvo različitih iskustava. Jedno je svima bilo zajedničko – mijenjali su se tokom i poslije bolesti.

Sva ta iskustva naučila su me da su naši životi sačinjeni od faza, razdoblja u kojima se mijenjamo, ne samo po godinama i izgledu, nego razdoblja u kojima naša svijest poprima oblike koje do tada nismo mogli ni zamisliti, a kamoli prihvatiti kao naše mentalno stanje. Mijenjamo mišljenja, želje, vrijednosti i prioritete. I na taj način se razvijamo. Ponekad padamo, u svojim ili očima drugih ljudi. Ali i to je razvoj, samo u drugim smjerovima.

Jedna gospođa mi je rekla da je sa svakom novom metastazom koja joj je otkrivena postajala neko drugi. I da je novu sebe uvijek voljela više.Shvatala je, kako kaže, da svaki put kada opsuje život postane jača, otpornija, možda grublja ali spremnija za borbu za opstanak.

Mnogi su, kao ona, postali snalažljiviji u ovom svijetu, grublji, spremniji na sve novo što im život može pripremiti i realnijih pogleda na svijet i ljude oko sebe. Ja sam, naprotiv, postala osjetljivija. Plačljivija. Popustljivija prema sebi i drugima. Ali i nježnija prema svijetu oko sebe, prirodi, sebi. Zavoljela sam kišu, postala tolerantna prema snijegu, ne psujem na blato, radujem se suncu. I ne stidim se reći da sve to ne tako davno nisam voljela.

Pet godina poslije prve kiše koju sam voljela, ponovo je proljeće. Kišno proljeće. Čitam na društvenim mrežama statuse ljudi koji pišu da im je žao svih oni kojima to nije bitno. Citiraju, jedni Antića, drugi Andrića u istoj rečenici. A da li je njima zaista bitno?! Da li će voljeti proljeće u visibabi, cvrkutu ptica i prvom, onom najljepšem suncu, ili će isto tako voljeti i prohladne barice, blato na đonovima i kišu kada se ujutru vuku do posla.

Mnogi će na kišu samo gunđati. Znam, i ja sam isto to radila. Danas joj se radujem. Koliko nas će se, sutra kada nas probudi martovski snijeg, zahvaliti i za njega, isto kao što smo se zahvalili za februarsko sunce? I koliko nas se neće žaliti na sve što nam priroda sprema? Malo, sasvim malo.

Ne pišem sve ovo da bih pohvalila sebe. Niti da kažem da je moje gledište ispravno. Shvatiti ljepotu života nakon što ga zamalo izgubiš nije za pohvalu, nema tu ničega herojskog i za divljenje.

Ali vam pišem jer nastojim svojim greškama doprijeti do bar nekoga, nastojim postići da bar pojedini shvate prije nego ih život na to natjera. Da shvate da: sunce je lijepo, kiša je osvježavajuća, blato je zabavno, grmljavina je muzika, snijeg je razonoda, škola je učenje, posao je razvoj… sve dok ih tako posmatramo.

Onog trenutka kada se naljutite na nebo, sjetite se svih onih koji ga više ne mogu pogledati. Kada se naljutite na zemlju, sjetite se svih onih koji je više ne mogu osjetiti pod prstima i u nozdrvama. I tako vam svega, nasmijte se toj kišnoj kapi koja vam pada preko nosa. Volite ljudi, prirodu i sve oko sebe, ne čekajte da vas život na to natjera.

lolamagazin.com/visoko.ba