Mi smo odrastali devedesetih i nismo imali pojma šta to znači. Na televiziji su stalno bile mračne slike, ali nas ionako nije interesovao Drugi Dnevnik kad se završi crtani i “Laku noć, djeco“ u 19.20.
Najbolja zabava je uvijek bila na ulici, a ulica nas je čuvala od domaćih zadataka i lekcija koje nismo željeli da učimo. Igrali smo se: žmurke, jurke, ledeni čika, kuc-kuc, ko je? Izmišljali smo igre kao: mi smo odrasli, kao: mi smo prodavci, kao: organizujemo izbor za mis. Sve je bilo moguće u to nemoguće vrijeme. Na primjer, ta tezga na početku ulice. Na njoj smo prodavali tri jabuke, dva paradajza, dvije kruške, jedno jaje i staru plastičnu činiju koja je bila „kao nova“. Robu smo donosili iz svojih kuća, ko je šta mogao da probere. Dnevni pazar je ulagan u zajedničku želju: sladoled, smoki ili čips. Ključna riječ: želja. Ključna riječ: zajednička.
Sjećam se da smo izgovarali i tu čuvenu rečenicu: „Neću više da se igram!“ kad ne bi bilo „po našem“. Ali niko nikada nije ušao u kuću. Ta rečenica je bila okidač za dogovor, jer je uvijek taj jedan koji se ljuti bio neophodan za igru. Svi iz ekipe su bili važni.
Stvarno nam je bilo bitno da odluke donosimo zajedno. Da budemo dio družine. Da se ne izdvajamo. Drugarstvo je značilo igru. Igra je značila drugarstvo.
Kako smo onda izrasli u ove druge ljude? U ove koji ne umiju da prenesu ideju o zajedništvu svojoj djeci?
Mi smo odrastali devedesetih i nismo imali pojma da je to nešto strašno. Nismo imali telefone i kompjutere. Niti smo jurili rekorde na igricama. Glumili smo Nindža kornjače i Moćne rendžere. Rasprava je uvijek bila goruća oko podele uloga: „Pa nije fer! Hoću ja da budem ovog puta Mikelanđelo! Svaki put sam Rafaelo!“ Ulica je ječala od moćnih uzvika, od brojalica i razbrajalica, od mraka u kom smo se krili. Htjeli smo sve, mogli smo sve, bili smo sve. Užinali smo džem namazan na hljeb, svježu papriku ili prženice. Pili smo „Step“ sokove i žvakali žvake-cigarete. Zimi bi se jakne mokre od snijega ledile na nama. Bili smo nezaustavljivi.
U kuću smo ulazili posle četvrtog maminog poziva i prijetnje da nas više uopšte neće pustiti napolje. Igra je sutradan nastavljana gdje je prekidana.
To je tužno. A to smo mi napravili. Tamo gdje je skupoća pojela novčanik, nemaština je pojela dušu. Tamo gdej može da bude zabavno, mi računamo. Prvo mi veliki, pa poslije oni mali. Jer ti „mali ljudi“ sve vide i čuju. Odjednom, niko više ne mari za ono: „’Ajmo to zajedno!“, jer svi misle na to koliki će biti njegov dio. Hoće li biti jednako? Da me neko ne prevari? Sigurnije je da ja to uradim sam. Možda ona pogriješi. Ma ko smije da se osloni na njega!
Možda to znači biti oprezan, odrastao i odgovoran, ali ako je to sve što ovaj odrasli svijet nudi, ja stvarno neću više da se igram!
visoko.ba/lolamagazin
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.