Autorska knjiga „Mila“ karizmatičnog bosanskohercegovačkog umjetnika Bože Vreće, autobiografska je kombinacija dnevnika i poezije koja na osebujan način tradiciju predstavlja kao slojevito povijesno runo u kojem se do neprepoznatljivosti prošivnog boda isprepliću prošlost i sadašnjost ideogramskom mimikrijom yina i yanga. Duboko uronjen u kulturu svoje države, u kojoj je nadišao kultni status i postao nacionalno blago, Vrećo je ujedno i arheolog na početku doktorata u ovoj humanističkoj grani i interpret kako nematerijalne, tako i poznavatelj materijalne baštine koju je, donekle, kadar i sačuvati i reproducirati.
Radi spone s majkom Milom, kao autoritetom za baštinu (recimo to „bez lisnice“ – op. aut.), knjiga je naslovljena njenim imenom, odnosno palindromom za jedno od Alahovih imena, El-Alim. No, što je carevo, a što božje, u tradiciji koju skupa s Vrećom u kontekstu sevdaha, sukroji i njegov kolega Damir Imamović, za pravi bi odgovor trebalo pitati nekog muzikologa, dok u jukstapoziciju možda možemo staviti i kompleksnu ličnost Tamare Obrovac s kojom oba umjetnika dijele barem nešto zajedničkoga. Kako je podtekst knjige očito matrijarhat i njegov srednji put, ne bi trebalo biti teško svo troje umjetnika ubaciti u široki kontekst gibanja koje tradiciju pod kapom nebeskom prvoloptaški ne prianjaju o antimodernističke kalupe.
Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij (FOTO: Facebook/BozoVreco/Bezdan)
No, ondje gdje iza g. Imamovića koji je ljetos također objavio monografiju o sevdahu, stoji studij filozofije i misao o bratstvu i jedinstvu uzdignuta na razinu globalne metafore, Vrećo je pronašao svoju bazu u globalnom izričaju postmodernog šamana koji je prepoznat svugdje gdje god se pojavi, a kod kuće cijenjen, ali i osporavan i zlonamjerno napadan.
Kako se i sam predstavlja ženom u tijelu muškarca, ne iznenađuje da se knjiga grana i u druge književne vrste prerastajući u svojevrsni literarni kompendij u kojem možemo pronaći i dječju i fantastičarsku književnost, kao i ljubavnu poeziju koju možemo usporediti s duhovnošću Starog zavjeta ili Kur'ana. Uobličen motivikom prirode i šume, s motivima leptira i konja, jabuke i maline, Vrećo oblikuje jednu idiličnu Arkadiju koja se odupire konstrukciji muškarca, a sve uz pogansku prisutnost „trećosti“ u sudbonosnom tangu židovstva i islama koji je obilježio izraz sevdaha kojim se bavi.
Mladić odrastao na Zelengori i podno Maglića, rođen u Foči, već je zarana dobio potporu svoje bake i majke da bude drukčiji i stoga su sva ona opća mjesta žene, obitelji i doma iz bosanske pjesme, književnosti i kinematografije, poput jufke, pite, jordamljenja, šivanja dimija i kovanja konja, nadograđene svijetom u kojem supostoje fragmenti Očenaša, mitovi i legende, stihovi despota Stefana Lazarevića, Firdusijeve „Šahname“, Nizamijev spjev „Sedam portreta“, kao i arthouse pladanj s atribucijama na redatelje Parađanova, Tarkovskog, Jodorowskog i Pasolinija…
Krucijalni pečat „ženskosti“, kao kontekst koji je Vreću približio najširim narodnim masama jest ipak njegovo oprezno, možda je bolje reći i sofisticirano koketiranje s trivijalnim. Da li u ovoj knjizi to uranja u specifičan kontekst jednog narodnog queer-heroja, na što su se kao ikonografsku štaku hvatali i neki danas potpuno anonimni čaršijski pijuni, ostaje otvoreno pitanje. Ljubavne zgode i nezgode koje su se iz stoljeća u stoljeće ispisivale u nove i novije nastavke, transformirane prvo u roto-romane, zatim u sapunice te preživjele do današnjih dana, pune su prekrasnih i bogom danih žena iz imućnijih slojeva; kćeri trgovaca, plemenitaških ili kraljevskih porodica, kao nezahtjevno štivo za prelomiti vrijeme kod frizera, na pošti ili na plaži u trenucima dokolice.
Vrećo im dodaje i lokalni premaz, djeve nisu uvijek samo fantastično lijepe i bogate, za njegovo suosjećanje s masama dobri su i arhetipski parovi majka-sin, žena zaljubljena u udanog muškarca i žene bez djece, virdžine i tako u beskraj narodne predaje…. Očito je najveća emocija još uvijek ljubav i teško onome koji bez ljubavi život provodi, kao ovaj umjetnik. Život je… sevdah.
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.