Miroslav Mika Antić: Žmurke

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se čovjek sporazumije sa svojom mišlju. Nekakva groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unaprijed.

Sjećam se svoje prve školske torbe. Nisam žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao, obilazio oko nje i zamišljao u njoj obilje neobičnih stvari.

I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram ga danima. Ljepše mi je da zamišljam šta može biti unutra. Uvijek je tako sa zatvorenim stvarima.

I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija, jer više nema smisla nijedna igra pogađanja. Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad otvorimo oči.
I sve je naše dok želimo, a tuđe kad se ostvari.

Mi smo nalik na cvjetove: rastemo u sebi, unutra, u skladištima tajni i korijenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni boja i mirisa. A unutra, u nama,
kipe orijaška sunca.

Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot sa svog još uvijek pitomog i djetinjastog srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovdje jedinog i nepovratnog života, mi u tom srcu nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.

I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo čime voli.
I ne kvarimo ga da vidimo čime se boji i čime sanja.
Kad zvjezde padaju avgusta, ne trči da ih potražiš u travi.

Ne sakupljaj ih po šumama i ne vijaj za brijegovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko otkotrljati.

Zaželiš li se mora ili sjevernih snjegova, zaželiš li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri u svijet, ne odmotavaj omot vida, i sve će se u tebe zauvijek naseliti i tu nastaniti.