Mjesto u mećavi: Priča o Milanu Mladenoviću

1032

Kad su rock-zvijezde u pitanju, pisanje biografija zadatak je pun zamki. Naravno, presudne su naočale kroz koje pisac gleda na protagonista svoje knjige, onaj osobni stav kojeg mnogi pokušavaju prešarati i prošarati mitovima o objektivnoj kritici; toga nema, osobito kad je glazba u pitanju, umjetnost koja se zavlači pod kožu najskrovitijim putovima, koja stvara emocije i kad ih ne želimo ili mislimo da ne osjećamo. Zato pisati o nekom glazbeniku lako može prerasti u zbirku panegirika i analizu jednog obožavanja ili pak u senzacionalizam ukoliko je pristup gonjen potragom i – u pravilu – preuveličavanjem svega onoga što (pisac misli da) stoji iza te glazbe.

Srbijanski novinar, a i sam i glazbenik, Aleksandar Žikić, prihvatio se razmjerno nezahvalnog posla podastrijeti nam priču o jednoj od ikona srbijanske rock-scene, neprežaljenog i u glazbi neumrlog frontmena Ekatarine Velike te, prije toga, jednog od osnivača možda najznačajnijeg novovalnog benda kojeg je Srbija dala, Šarla akrobate. Milan Mladenović bio je već za svoga kratkog života legenda, a glazba, umjetnički i ljudski stav te tragična nota koja je na koncu obojila priču o Ekatarini Velikoj učinili su od njega jednog od rijetkih heroja scene i idola više generacija slušatelja na prostoru mnogo širem od njegove domovine. Pisati o jednoj takvoj ličnosti, o čovjeku koji je nedavno i u rodnom mu Zagrebu dobio ulicu, morao je biti posebna vrsta napora, što na neki način Žikić i ne skriva u svojim zgusnutim, ali i lakoprohodnim retcima.

U “Mjestu u mećavi” ne nalazimo pikanterije, praktički nijedne, osim ako pod tim pojmom, suprotno svemu što nas uče današnji portali i magazini, podrazumijevate, primjerice, pojašnjenja – nerijetko iz prve ruke – o razlozima raspada Šarla akrobate ili zašto je Milan odbijao ponovno okupljanje tog benda, detalje o nastanku albuma Ekatarine Velike i odlasku u Brazil neposredno prije prerane smrti. Doznat ćemo da je jako volio kultni znanstveno-fantastični roman Ursule K. LeGuin “Lijeva ruka tame”, pa citatima iz tog uistinu jedinstvenog djela Žikić započinje svako od četiri dijela knjige. A doznat ćemo nešto i o autokratskom dijelu Mladenovićeve umjetničke duše, o idealizmu koji ga je tjerao naprijed te agnosticizmu koji ga nije sprječavao da toliko zaziva nebo i ono što je uporno izbjegavao nazivati Bogom. Da, dobivamo uistinu priču o jednom glazbeniku, važnom umjetniku koji je bio sposoban nositi biljeg glasa generacije i imao hrabrost u ratnim godinama glasno govoriti i nastupiti protiv ratnohuškačkog i agresorskog režima koji je devedesetih vladao Srbijom. Mali je problem samo u tome što je, bježeći od senzacionalizama i pikanterije, Žikić ostao u brzini nešto nižoj od one “prave”, ostavši možda i suhoparan u svom nizanju događaja. Tu mu svakako nije pomoglo i (pre)često citiranje aktera priče, toliko da sam mjestimice gubio i pojam tko što govori.

Da, izgleda da je Žikić, tražeći sredinu među zamkama svoga zadatka, ostao počesto u sivoj zoni jednostavnog nizanja činjenica, pa me osobno na trenutke knjiga i uspavljivala umjesto da drži stalno budnim na toj mećavi. Očita je autorova naklonost tematici, kao i poznavanje prilika tih osamdesetih i devedesetih, ali se u “Mjestu u mećavi” ta potencijalna toplina prečesto hladi u… pa, možda i osjećaju odgovornosti. Da se razumijemo, ne mislim da je ovo loša biografija – ona je samo “tanka”, a ne mislim ni da je trebala biti pikantnija – trebala je samo biti “dublja”. Kao vodič kroz opuse Mladenovićevih bendova – osobito, naravno, Ekatarine Velike – ona je pouzdana i solidna, ali joj nedostaje žara i širine. Kao klasična biografija, ona pak djeluje zauzdano. Kao analiza jednoga vremena, odnosno, scene, ona je “insajderska”, ali i presažeta. Kad podvučemo crtu, solidna. Nemalom broju obožavatelja Ekatarine Velike i Mladenovićeva lika i djela možda, doduše, i dovoljno.

Inače, prvo izdanje izašlo je još krajem devedesetih, a ovo je prvo hrvatsko izdanje, u prijevodu Milana Pavlinovića.

visoko.ba/soundguardian.com