Možda ne provedemo vječnost sa ljubavlju svog života (i to je u redu)

Ja stvarno vjerujem u Veliku ljubav. Mada pričam i izlazim na sastanke kao da ne vjerujem.

Nemam neka ogromna očekivanja od romantike. Ne tražim da me neko obori s nogu. Ja sam jedna od onih rijetkih, možda pomalo i suviše zasićenih osoba koje zapravo uživaju u današnjoj kulturi neobaveznog muvanja i koje su srećne jer žive u dobu kada monogamija nije nužno norma.

Ali vjerujem u veliku ljubav jer sam je iskusila.

Imala sam onu ogromnu, značajnu ljubav. Ljubav koja te svega pojede. Onu ne-mogu-vjerovati-da-ovo-postoji-u-fizičkom-svijetu-ove-planete vrstu ljubavi.

Onu vrstu ljubavi koja eruptira u nekontrolisani požar a onda se primiri u užareno ugljevlje i tako tiho i ugodno gori godinama. Onu vrstu ljubavi o kojoj pišu romane i simfonije. Onu vrstu ljubavi koja vas uči više nego što ste ikada u stanju da naučite i daje vam zauzvrat beskrajno mnogo više nego što uzima.

To je ona „ljubav mog života“ vrsta ljubavi.

I vjerujem da to funkcioniše ovako:

Ako ste stvarno srećni, upoznaćete ljubav svog života. Moći ćete biti sa njima, učiti od njih, u potpunosti im se prepustiti i dopustiti njihovom uticaju da vas promijeni to nemjerljivih ranica. To je iskustvo koje se ne može mjeriti sa bilo čim drugim na svijetu.

Ali evo onoga što vam bajke ne govore: ponekad upoznamo ljubav svog života, ali ih ne zadržimo.

Ne udamo se za njih. Ne provedemo duge godine pokraj njih. Ne držimo ih za ruku na samrtnoj postelji nakon što smo čitav svoj srećni život proveli sa njima.

Ne uspijemo uvijek zadržati ljubav svog života, jer u stvarnom svijetu ljubav ne pobjeđuje sve. Ljubav ne rješava nepomirljive razlike, ne trijumfuje nad bolešću, ne premošćava vjerske barijere i ne spašava nas on nas samih kada joj mi stojimo na putu.

Ne uspijemo uvijek i zadržati ljubav svog života, jer ponekad postoje i druge stvari pored ljubavi. Ponekad vi želite kućicu u cvijeću i troje djece, a oni žele bučnu karijeru u gradu. Ponekad je pred vama čitav svijet koji treba istražiti, a oni se plaše da izađu u sopstveno dvorište. Ponekad imate snove veće od vas dvoje.

Ponekad je najveća stvar koju možete uraditi iz ljubavi ta da je pustite da ide.

Ponekad nemate ni izbora.

Ali evo još nečega što vam ne govore u vezi sa nalaženjem ljubavi svog života: to što niste završili s njima do kraja života nimalo ne umanjuje njihov značaj.

Neki ljudi vas mogu voljeti više u godinu dana nego drugi u pedeset. Neki ljudi vas mogu naučiti više u samo jednom danu nego što bi neko drugi mogao za čitav život.

Neki ljudi vam uđu u život na samo neko vrijeme, ali naprave takav uticaj da ga niko drugi nikada ne može nadmašiti ili zamijeniti.

A ko smo mi da te ljude nazovemo ikako drugačije osim ljubavlju svog života?

Ko smo mi da umanjujemo njihov značaj, da ponovo ispisujemo uspomene na njih, da mijenjamo načine na koji su nas promijenili na bolje, samo zato što su nam se putevi razišli? Ko smo mi da odlučimo da očajnički treba da ih zamijenimo – da pronađemo veću, bolju, jaču, strastveniju ljubav s kojom možemo ostati do kraja svog života?

Možda samo treba da budemo zahvalni što smo opšte imali priliku da upoznamo te ljude.

Što smo ih mogli voljeti. Što smo mogli učiti od njih. Što nam je život sada širi i bolji jer su oni bar za neko vrijeme bili dio njega.

Upoznavanje i puštanje ljubavi vašeg života ne mora da bude najveća životna tragedija.

Ako joj dopustite, to može biti vaš najveći blagoslov.

Pa ipak, neki ljudi je ni ne upoznaju.

Visoko.co.ba/lolamagazin.com