Kada smo nas dvojica prvi put razgovarali pred publikom bilo je to krajem januara 2011, a u nastavku smo već krajem iste godine, kada si Ti mene uzvratno ugostio na svom portalu, obilježili Tvoj 300-ti intervju. Tom prilikom sam Ti poželio da se taj broj udvostruči. Danas je on trostruko veći. U maratonskom pohodu na istinu nema sumnje da će se cifra Tvojih intervjua uskoro približiti fantastičnoj i po svemu sudeći vrlo teško dostižnoj brojci 1000….. Naša borba ima smisla i imaće i poslije nas. Bez osvrtanja na žrtve, moramo nastaviti da bi se onemogućio pad novih žrtava. Ma kako gledali na Njegoša, moram citirati njegove riječi: „Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.“; „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska je dužnost najsvetija.“ Moj je zaključak da se borba protiv posve iracionalnih i korumpiranih tirana i njihove trilateralne tiranide nužno mora nastaviti do posljednjeg daha i do posljednjeg preostalog Čovjeka….. U kuće susjeda vratio se zloduh. Marko Perković Tompson im je ustaška grlata perjanica, kao što je to kod prekodrinskih komšija četnički vojvoda Bora Đorđević Čorba. U pitanju su legionari crnih legija. Predvodnici divljih rulja sa stadiona. Svoj ljudski identitet oni više nemaju…..Preko susjeda i komšija infiltrirane su „demokratija“, „cajke“, turbotrans i pohlepa, samo nema mjesta za kulturu, posebno ako je tuđa. Zato su školstvo, medicina i socijalna zaštita na posljednjem mjestu. Kako pomoći narodu koji je nakon što su ga ubijali i ponižavali, na kraju, sudeći prema definiciji „švedskog sindroma“, postao – opsesivno suicidalan?….. Uglavnom, preliminarno, za nas je Dragan Čović ratni profiter sa kriminalnom prošlošću i izdajničkom reputacijom, Izborni zakon je nelegitiman u ionako nelegalnoj dejtonskoj čudovišnoj varta-tvorevini-paradržavi, tako da bez ikakvog zaziranja mogu iznijeti sud da iza kočopernog mafionera stoji katolički kler, odnosno Vatikan, halapljiva gladna neman čiji apetit za dijelovima Bosne još od iskorjenjivanja Bogumila do danas nikada nije uminuo….. Doprinos prevladavanju bosanske agonije možemo dati najviše mi koji smo vani u egzilu, jer, i mi predstavljamo moćan „vanjski“ faktor, koji je samo u prošloj godini unio u Bosnu 3,5 milijardi KM. Naravno, samo kroz uspješnu simbiozu sa građanima Bosne, prije svega radnicima u industriji i poljoprivredi, skupa sa podmlađenom studentskom inteligencijom svjesne iluzornosti svrstavanja prema klero-afinitetima, moguće bi bilo govoriti o preduslovima za narodni bunt koji bi se mogao izvesti bez nasilja i ispoljavanja rušilačkih manira. Dovoljno je provesti u djelo dobro osmišljenu koncepciju građanske neposlušnosti…..Politiku su profanisali preplaćeni prenamnoženi politikanti i ona već odavno nije područje profiliranja sudbine, sudbinu danas kreiraju šaptači, poltroni, žongleri izvježbani u tehnici bacanja noža u leđa bliskim ljudima. Običnog čovjeka politika zanima samo u mjeri kojom bi se dala premjeriti bezosjećajnost onih za koje je taj „obični“ glasao na izborima….. Kao i tlo Bosne, do sada je tlo Sirije bilo samo poligon uvježbavanja rukovanjem najmodernijom tehnologijom investiranom za eventualni konačni obračun sila tame. Plašim se da svjetlost poslije tog obračuna ne bi imao ko dočekati. Možda jedino mitski Salamander i Feniks, ali čovjek ne….. Najdalje dokle bi Putin dogurao u karijeri da se kojim slučajem zadesio pod autoritarnom komandom Josifa Visarionoviča Džugašvilija Kobe, bilo bi, – ako bi preživio sibirski gulag, – mjesto osrednjeg magacinera i to pod budnom prismotrom. Staljin takve tipove nije trpio. Bio je monstrum, ali se držao manira proleterske skromnosti i nikada ne bi sebi dopustio da postane jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. A Putin je vjerovatno i najbogatiji i najbolje naoružan, a i vlada najvećim energetskim i rudnim potencijalima. Šta bi rekao Ruzvelt o Donaldu Trampu? Ja bih rekao nešto humoristično, ali, neka ponešto ostane za naš naredni virtualni susret…..
Poštovani i dragi prijatelju! Kao što vidiš, ovaj moj maraton traje i brže nego do sada smo u prilici da “izmjerimo prolazno vrijeme”, odnosno da načinimo nekakav presjek stanja na teme koje nas obojicu žuljaju, nakon još jedne dionice. Dobrodošao i hvala što si učinio presedan u vremenu kada si, kako si mi rekao, odbio intervjue drugima.
HAJNAL: Nakon više od četrdeset godina glasnosti, kao buntovnik koji to nikada nisam bio bez razloga, najavio sam djelomično i privremeno povlačenje sa javne scene. Povukao bih se sasvim samo ako bih morao, tj. pod nekim ekstremnim okolnostima. Dobar i savjestan učitelj, ljekar, policajac, ratar i vatrogasac nikada ne mogu biti spokojni i pasivni prema svijetu koji ih okružuje. Njihova budnost traje sve dok su sposobni brinuti se o drugima. Ali, istina je da sam već veoma umoran od oluja koje donose nedokazni naivni nepromišljeni ljudi što su, bilo protiv svog znanja ili sasvim svjesno, u kohabitaciji sa sračunatim destruktivcima. Djelovao sam uglavnom preventivno, s pozicije prosvjetiteljskog humanizma, ali i neumorno iznova gradio ono što su rušili kabadahije destruirajući druge i sve drugosti, pretvarajući i sebe same u mentalne ruševine. Popraviti Te vrste ruševina je najteže, a često i nemoguće. Ipak, nisam žalio sebe i svoje resurse i ne žalim. Mogao bih u pojedinim slučajevima jedino lamentirati za vremenom koje sam odvajao od porodice ne poklanjajući svojim najbližima pažnju koju su trebali. Hvala onima koji su moj rad prepoznali i koji ga cijene, a nezahvalnicima će se baviti budućnost u kojoj će se probuditi njihova samosvijest pa ništa neće biti uzaludno, samo što se mjereno iz ugla njihove ovovremene percepcije to teško može trenutno sagledati.
Kada smo nas dvojica prvi put razgovarali pred publikom bilo je to krajem januara 2011, a u nastavku smo već krajem iste godine, kada si Ti mene uzvratno ugostio na svom portalu, obilježili Tvoj 300-ti intervju. Tom prilikom sam Ti poželio da se taj broj udvostruči. Danas je on trostruko veći. U maratonskom pohodu na istinu nema sumnje da će se cifra Tvojih intervjua uskoro približiti fantastičnoj i po svemu sudeći vrlo teško dostižnoj brojci 1000. Ne preostaje mi ništa drugo nego da ponovim želju: da se i taj broj udvostruči! Drugim riječima rečeno, želim da u ovom svijetu uzdrmanih stubova osnovnih vrijednosti egzistencije još dugo jačaš temelje novinarske etike i profesionalnosti. Bez dobrog i sigurnog temelja, posebno u sferi javnog informisanja i nezavisnog istraživačkog žurnalizma, ni najtvrđi stubovi ne mogu spasiti nikakvu nadgradnju. A temelj humanog postojanja je samo istina i borba za pravdu. Hvala Ti u ime te borbe u kojoj nepokolebljivo istrajavaš.
Bosna je, svjesni smo toga obojica, naša rana neprebolna. A njene rane ne da ne liječe oni koji su za to zaduženi (i veoma dobro plaćeni), nego joj još uporno i drsko posipaju ljutu so na iste. Pomaka, jednostavno, nema. Ima li, onda, ova naša (i još nekih) borba daljnjeg smisla?
HAJNAL: Mitski Sizif je svojom upornošću dokazivao da ta upornost svojom edukativnom simbolikom prevazilazi namjeru, motivacijsku ciljnost, – smisao guranja kamena uz brdo nije u kontinuiranom izvršavanju kazne kojom je za svoj prestup vinovnik Sizif bio kažnjen, već da dođu do stupnja samospoznaje i on i svi koji posmatraju njegovu herojsku patnju. (Sizif, sin Eola i Enarete, otac Odisejev, kažnjen je zbog svog lukavstva i sklonosti prevari da vječno gura stijenu uz planinu; – grčka mitologija).
Ranjena i oskvrnuta Bosna je velika škola na otvorenom. Ona je taj kamen koji leži na srcima svih koji je vole, ali, ona je i otjelotvorenje apsurdnosti same ideje njenog uništenja. Još se nije usrećio onaj koji je nešto oteo i porušio, pa će slijedom kamijevske intuitivnosti i sartrovske lucidne prognostičke imaginativnosti biti obilježen kao poguban i uzaludan svaki destruktivan gest, svaka zla pomisao, usmjereni protiv Bosne. Ona neće šaptom pasti i neće propasti. Naša borba ima smisla i imaće i poslije nas. Bez osvrtanja na žrtve, moramo nastaviti da bi se onemogućio pad novih žrtava. Ma kako gledali na Njegoša, moram citirati njegove riječi: „Svijet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj.“; „Al’ tirjanstvu stati nogom za vrat, to je ljudska je dužnost najsvetija.“
Moj je zaključak da se borba protiv posve iracionalnih i korumpiranih tirana i njihove trilateralne tiranide nužno mora nastaviti do posljednjeg daha i do posljednjeg preostalog Čovjeka.
Ni komšije a ni susjedi nam ne miruju već nastavljaju započeto iz ranih 90-tih prema našoj zemlji, samo drugim sredstvima. Da li se ovdje radi samo o njihovoj drskosti ili se više radi o tome da njima nema ko da lupi šakom o stol i kaže “odbij”?
HAJNAL: U kuće susjeda vratio se zloduh. Marko Perković Tompson im je ustaška grlata perjanica, kao što je to kod prekodrinskih komšija četnički vojvoda Bora Đorđević Čorba. U pitanju su legionari crnih legija. Predvodnici divljih rulja sa stadiona. Svoj ljudski identitet oni više nemaju. A takvih se običan čovjek plaši, zazire, sklanja se, ostavljajući nemani slobodan nebranjen prostor da se neometano širi. Imao bi se među hrabrim Bosancima ko uspraviti pred velikom nevoljom, i usprotiviti, ali, problem čine oni koji guše svoje heroje da to ne budu. Kukavičluk je zarazan i neobično voli da se kamuflira. Zato nema odlučnih koji bi ginuli za ideale. A i zašto bi? Vide kako su prošli heroji: degradiraju ih, izgladnjuju, potom hapse, ili čekaju da se zaboravljeni i prevareni, sami dokrajče. Ipak, ljudsko dostojanstvo nalaže da se ne poklekne. Život bez otpora zlu je obezvrijeđen. Koliko god da su većina građana Bosne moralno eutanazirani i prividnim mirom neutralisani, postoji potencijal kojeg samo treba usmjeriti. Ali, ni do kakve koordinirane aktivnosti ne može se doći sve dok tijelo odbija pokornost centru za mišljenje i upravljanje pokretima. Sve dok su masama njihovi idoli „najpametniji“, – a s njima stopljeni jednako lijeni i prezrivi, sumnjičavi i bolesno cinični, samoživi i vlastogramzivi, podli i srebroljubivi, koruptivni i lomitelji zdravih inicijativa, pljuvači i šaptači, denuncijatori i klevetnici, ogovarači i manipulatori, intriganti i špekulanti, crnoberzijanci i narkofili, nekrofili i ratnohuškači, etiketari i kockari, paraziti i muljatori, ljigavci i genocidoprofiteri, hajkači i trabantgrlatori, – neće biti ni onih čije bi „Dosta!“ i „Odbij!“ imalo svoj dobroprihvaćen eho u masama. Preko susjeda i komšija infiltrirane su „demokratija“, „cajke“, turbotrans i pohlepa, samo nema mjesta za kulturu, posebno ako je tuđa. Zato su školstvo, medicina i socijalna zaštita na posljednjem mjestu. Kako pomoći narodu koji je nakon što su ga ubijali i ponižavali, na kraju, sudeći prema definiciji „švedskog sindroma“, postao – opsesivno suicidalan?
To tzv. službeno Sarajevo je sebi dozvolilo da mu otvoreno prijeti jedan politički kabadahija Dragan Čović ucjenjujući Državu sa Izbornim zakonom po mjeri njegovog HDZ-a ili po mjeri Prlića i ostalih za koje znamo gdje su i zbog čega su tamo. Kako Ti vidiš tu priču oko Izbornog zakona i ima li u njoj nevinih?
HAJNAL: Nije potreban akademski rječnik: narod kaže da pokvarena riba smrdi od glave. U Bosni nisu instalirani kantoni, već feudi, zemlja je vraćena u feudalizam. Čović je jedan od feudalaca. Da nema jednog nositelja izdaje, recipročno, ne bi bilo ni drugog. Novo je samo to da Čović pledira na nasilno uspostavljanje trećeg entiteta, a Dodik govori o mogućem novom ratu bude li se zahtijevalo ukidanje paradržave Rs. Te prijetnje ne mogu se minorizirati, niti ih se treba previše plašiti. Kažiprstom treba uprijeti prema pravnom sistemu, a on u Bosni ne funkcionira. Opstruiran je i razoren. Gradovi i sela obnavljaju se nakon rata, ali je pravo srozano na najniži nivo. Zato sam i objavio poziv pravnicima da se probude i otrgnu iz mreže bespravlja, prije nego ih sud povijesti uvrsti u spisak najopasnijih negativaca. Jer, nema po društvo opasnijih subjekata od pokvarenih sudija i advokata, loših i nedoučenih ljekara, korumpiranih policajaca, učitelja pedofila, i onih koji su spremni izdati zemlju u kojoj su rođeni. Zato sam dio nadležnosti svog Centra humanističkog projektovanja slobodnog društva već angažirao za filijalu sa sjedištem u Bosni, koje će biti nadležno za vrednovanje rada javnih i privatnih pravnih službi, a rezultati rada tog tima biće periodično objavljivani na društvenim mrežama. O tome više u nekom pogodnijem trenutku. Uglavnom, preliminarno, za nas je Dragan Čović ratni profiter sa kriminalnom prošlošću i izdajničkom reputacijom, Izborni zakon je nelegitiman u ionako nelegalnoj dejtonskoj čudovišnoj varta-tvorevini-paradržavi, tako da bez ikakvog zaziranja mogu iznijeti sud da iza kočopernog mafionera stoji katolički kler, odnosno Vatikan, halapljiva gladna neman čiji apetit za dijelovima Bosne još od iskorjenjivanja Bogumila do danas nikada nije uminuo. No, budući da živimo u mitotvornim vremenima, u kojima se Gospa priviđa svakih pet dana, dopustimo sebi gradnju vlastitog mita kojeg ćemo utkati u svijest preostalih normalnih ljudi, a njih ima. Usvojićemo svoj izbor: da se poput Tezeja obračunamo sa svakim politikantskim minotaurom i da se na njegov i svaki sličan „zakon“ pobjedonosno potpišemo poznatom krilaticom-parolom: Smrt fašizmu-sloboda narodu!
Ova agonija s Bosnom zaista previše traje i ne nazire joj se kraj. Ko našu domovinu može izvući iz te agonije, uz startnu spoznaju da ove vlasti ne mogu i ne žele: unutarnji faktori (neke nove političke snage, svenarodni bunt) ili vanjski faktori (koji)?
HAJNAL: Kad je, navodno, Pilat želio upozoriti Jevreje na posljedice raspinjanja Hrista, njihov odgovor je bio: „Krv njegova na nas i na djecu našu.“ Ako su imalo sujevjerni sudionici kalvarije Bosne i njenog naroda, mogli bi sa sigurnošću zaključiti da sva ta patnja i krv nedužnih, sva viđena razaranja, silovanja i pljačke neće proći mimo prorečenog. Tako bi otprilike izgledale konture fatalističko-eshatološke koncepcije vjerovanja da je svakoj uzročnosti komplementarna posljedičnost. O tome bi trebali razmišljati i domaći plaćeni slugani svjetskog zla. A nama ne preostaje ništa drugo nego da sizifovski kotrljamo svoj kamen sve dok se skupa s njim ne otkotrljamo s druge strane. Doprinos prevladavanju bosanske agonije možemo dati najviše mi koji smo vani u egzilu, jer, i mi predstavljamo moćan „vanjski“ faktor, koji je samo u prošloj godini unio u Bosnu 3,5 milijardi KM. Naravno, samo kroz uspješnu simbiozu sa građanima Bosne, prije svega radnicima u industriji i poljoprivredi, skupa sa podmlađenom studentskom inteligencijom svjesne iluzornosti svrstavanja prema klero-afinitetima, moguće bi bilo govoriti o preduslovima za narodni bunt koji bi se mogao izvesti bez nasilja i ispoljavanja rušilačkih manira. Dovoljno je provesti u djelo dobro osmišljenu koncepciju građanske neposlušnosti.
Koliko je ovo stanje u Bosni posljedica prelamanja geostrateških interesa i ciljeva velikih sila i kakav se rasplet na tom planu (geostrateškom) može realno očekivati?
HAJNAL: Bosna se trenutno nalazi u velikoj opasnosti. Evidentno je da se pod maskom politološke stručnosti danas pojavljuju brojni mešetari. Jedni nastupaju iz populističkih razloga, tek toliko da bi u javnosti bili prisutni svojim imenom i likom, a brojni su plaćeni da u ime tajnih službi unose razdor među ljudima koji bi trebali predstavljati krem bosanske duševnosti. Prvi nesvjesno pomažu ovim drugim, i ne znajući da igraju njihovu igru. A pravi „igrači“ su visokosofisticirani destruktori koji šire virus sverazornog defetizma. Naivni ljudi lako padaju u šemu indoktrinacije, instinktivno se ili po inerciji već viđenog ograđuju od „teorija zavjere“, pa su uglavnom vidljive dvije osnovne grupe analitičara. Jedni frontalno osuđuju unutarnji faktor nejedinstva („niko nama nije kriv, sve smo mi to sami zakuhali“), dok pripadnici drugog fronta za sve loše što se dogodilo pristrasno traže krivca u vanjskim faktorima, priklanjajući se nekoj od sila čije je djelovanje prisutno kroz korupciju implementiranu u vidu pomaganja „svojoj braći“. Tog scenarija bi se trebao plašiti svaki građanin Bosne koji drži do njenog unutarnjeg jedinstva.
Da malo prizemljimo stvari i da budemo krajnje realni: da li, po Tvojoj percepciji, postoji kritična masa onoga što se zove narod a koja (kritična masa) je zainteresirana da se demokratskim sredstvima bori za bolju vlast od ove koju imamo i koju smo preko dvije decenije imali? Zanima li, zapravo, “običnog” bosanskog čovjeka politika, odnosno želi li biti i subjekt, a ne samo objekt politike?
HAJNAL: Ljudi u Bosni su toliko preplavljeni raznim najlošijim politikama da su izgubili osjećaj za realnost, naviknuti na toplu vodu koju im neprekidno dogrijavaju, da će uskoro biti skuhani. Otupljenih senzora na humanost, svejedno im je što komšijina djeca nemaju šta jesti, što u vlasti sjede dvojkaši, propalice, veleizdajnici, kriminalci i ratni zločinci, što ih tajkuni-profiteri lažu, pljačkaju i kao roblje prodaju ih tuđinu, što bijela kuga stvara međugeneracijski vakuum, što mladost ode u svijet da bi bila služinčad koja neće rađati Bosanke i Bosance, što su izjednačeni zlikovci i žrtve… Čak i da se „dogodi narod“, ko bi ga i prema kom cilju poveo? Politiku su profanisali preplaćeni prenamnoženi politikanti i ona već odavno nije područje profiliranja sudbine, sudbinu danas kreiraju šaptači, poltroni, žongleri izvježbani u tehnici bacanja noža u leđa bliskim ljudima. Običnog čovjeka politika zanima samo u mjeri kojom bi se dala premjeriti bezosjećajnost onih za koje je taj „obični“ glasao na izborima.
Kako teku stvari u Tvome komšiluku, konkretnije, u Siriji? Da li je završeno barem prvo poluvrijeme i kako bi se stvari mogle dalje odvijati?
HAJNAL: Ovom pitanju ne bih posvetio toliko pažnje i prostora da u njemu nisu sadržane reference bitne po sudbinu Bosne. Zato je i odgovor opširniji. Katastrofa u koju je zapala Sirija pruža najrealističniju sliku zemlje s vladom koja je interese svog naroda podredila tuđim imperijalnim interesima. Apsolutno sam siguran: da se nije dogodila islamska „revolucija“ u Iranu, ne bi se dogodila dva skoro kontinuirana rata protiv Iraka i svrgavanje Sadama Huseina sa svim pratećim posljedicama, ne bi se dogodilo naoružavanje Hezbolaha pa se ne bi dogodilo novo razaranje juga Libana i prijestolnice Bejruta, ne bi se dogodio rat u Jemenu, ne bi se dogodilo naoružavanje raketama Hamasa što je imalo za posljedicu izraelski odgovor i skoro totalno razaranje Gaze. Istu pozadinu ima svrgavanje libijskog predsjednika Gadafija. Možemo se pristrasno prenemagati u ime „bratstva“, međutim, niko da se zapita o prirodi i porijeklu iranske involucije Islama i koji su mračni subjekti inicirali i programirali izvoz pazdaranske „revolucije“. Iranski ajatolasi favorizuju alevitski „islam“ koji se, nasuprot deklariranoj osudi idolopoklonstva, klanja ptici. U sklopu „teorija zavjere“ može se zaključiti da se doista radi o megazavjeri protiv Islama. A čija bi zavjera mogla biti u pitanju? Odgovor neka potraže nesvjesni i neinformirani zavjerenici čija je zavjera u neznanju ili svjesnom bojkotovanju i gaženju onih koji šire znanje. Televizijsko idilično predstavljanje uspjeha homeinizacije u ravni je surove indoktrinacije i brisanja tragova brižno planiranog programiranja duhovnog vođe, neophodnog za obistinjenje proročanstva o nasilnom rušenju Islama kao religijskog pokreta. Nijedan narod ne može nikada biti sam po sebi kriv, pa ni svi Iranci. Krivci su manipulatori i mizantropi koji se udružuju u klanove i preko njih beskrupulozno zastrašivanjem, prijetnjama, ucjenama, otmicama i svirepim ubistvima potčinjavaju sve oko sebe.
Kada se govori o „programerima“ ne bez razloga se involviraju specijalne paternalističke službe čije se aktivnosti kreiraju u istim trustovnim ćelijama koje kontroliraju najunosnije financijske transfere (narko-karteli, alkohol, oružje, špijunska tehnologija, trgovina robljem, sex-trafficking…)
O korporativnom imperijalizmu odlučuje nekolicina svjetskih moćnika bogatih kao polovina ukupne populacije žitelja Planete. Zauzvrat, da bi mimikrija bila potpuna, iz Irana se plasira gebelsovski upakovana preživjela fraza koju je obilato koristio i Hitlerov bliskoistočni miljenik, veliki muftija jerusalimski, osnivač ozloglašene Handžar divizije Hadž Amin al-Husseini, da iza svih zavjera stoje cionisti.
Kada se „mali“ i „veliki“ Sotona ne bi zabavljali ne bi se ni otkrivali u takvim općeprihvaćenim floskulama. Poznato je da je dozirana otkrivenost najbolji način prikrivanja. Zato postoji tako duboka fenomenološka analogija među „očevima nacije“. A narod vjeruje da je film koji mu se prikazuje na platnu realan događaj. Tek kada platno poprska krv nedužne publike, kako je nakon niza bombaških terorističkih napada i počela „revolucija“ paljevinama kina sa stotinama uglavnom mladih gledalaca, živih spaljenih jer su nosili džins, gledali western-filmove i voljeli rock, postane prekasno jasno da nikakav religijski fanatizam neće za vječnost obuzdati mladost i da će ono zbog čega su stradali njihovi nesuđeni djedovi i nane isto to voljeti i njihovi unuci. Nije problem u konzumiranju nesumnjivo nezdrave Coca-Cole i u hipijevskoj odanosti slobodi već u pobuni protiv anticivilizacijskog trenda da se zbog „porodične časti“ javno kamenuju i brutalno usmrte betonskim blokovima hiljade žena, ostale kastriraju, a sinovi pošalju u Siriju, Irak, Sudan, Libiju, Liban, Afganistan, Čečeniju, Gazu, Jemen… bilo ih je i u Bosni, da bi postali „šehidi“ šijitske religijske farse. Iran prohibira i kažnjava smrću trgovinu narkoticima, a istovremeno se od vremena uspostave teokratije u toj zemlji udesetostručio broj narkomana.
U takvom kontekstu događa se iranska podrška Basharu al-Assadu koji je paktirao prvo sa Turskom, zatim sa Rusijom, tonući sve dublje u ponor bez povratka.
Daleko od toga da bi se normalan razum mogao prikloniti Assadovim protivnicima. Barbarstvo koje ispoljavaju ISIL-ovi „pobunjenici“ u ravni je najbrutalnijeg kršenja svih civilizacijskih normi.
Iz svih tih negativnih okolnosti mogu se apstrahovati reference poučne za branitelje jedinstvene Bosne: Osnovne smjernice borbe za njen opstanak su utemeljene na principu nesvrstanosti i nezavisnosti. Nikakvi tutori, blokovi i paktovi. Mi nismo bacili kola u glib i zapalili krov zajedničke kuće, ali ćemo vinovnike kad-tad izvesti pred sud. Bude li se išlo u susret NATO-izaciji, megalomano-europeizmu, rusofiliji, turkofiliji, germanofiliji, svi su izgledi da se Bosni dogodi isto što i Siriji. A pošto se dio tog scenarija u Bosni već dogodio, suvišno je i pomišljati o tome da li je potrebno da se dogodi nastavak. Pametnom je dovoljno jednom da se nađe u živom blatu. Ako preživi, drugi put se neće ni približavati močvari.
Sirija je nažalost bačena na koljena, a kraj se i ne nazire, i drugačije se ne može sagledati osim kao eruptirano vulkansko grotlo koje se širi i koje se može svakog trenutka pretvoriti u epicentar svjetske kataklizme. Kao i tlo Bosne, do sada je tlo Sirije bilo samo poligon uvježbavanja rukovanjem najmodernijom tehnologijom investiranom za eventualni konačni obračun sila tame. Plašim se da svjetlost poslije tog obračuna ne bi imao ko dočekati. Možda jedino mitski Salamander i Feniks, ali čovjek ne.
U prethodnom intervjuu smo se dotakli Trumpa, tada kao predsjedničkog kandidata. Sada je on predsjednik SAD. Kako si Ti doživio njegovu pobjedu i da li više treba trošiti riječi na njega ili na one koji su glasali za njega onakvog?
HAJNAL: Na prvi pogled Trump već svojom pojavom nekome djeluje odbojno, nekome možda zanimljivo, u skladu sa cirkusantskim spektaklom koji prati bogataša, bombastičnog šoumenskog nastupa, slovenačkog zeta, pomalo nalik bivšem predsjedniku RF Borisu Jeljcinu koji se izigravajući pijanog klovna lijepo zabavljao na račun tragedije naroda Afganistana, Čečenije, Jugoslavije… Nisam osobito vjerovao, niti je moja skepsa bila preduboka po pitanju ukusa Amerikanaca, da bi se moglo očekivati kako će većina njih zbog nedostatka mašte i raspoloživog izbora glasati za Trumpa. Na njegovu pobjedu bitno je uticala i prezasićenost i vidljiva averzija američke javnosti prema prezimenu njegove suparnice na predsjedničkim izborima. Ako ništa drugo pozitivno, bar je bilo krajnje vrijeme da se skloni sa scene antipatična Clinton dinastija, odgovorna za unaprijed pripremljenu trgovinu žrtvama Srebrenice.
Teško je za sada procijeniti do koje razine će se razvijati Trumpov radikalizam, da li će ostati dosljedan svojim predizbornim frazama, ili će u razmetljivosti, ksenofobiji i prijetnjama nadmašiti čak i samoga sebe. Teatralac jeste, pokušava već na početku svog mandata odmjeriti mišiće sa sjevernokorejskim predsjednikom Kim Jong-Unom. Sudeći po nastavku gomilanja trupa i ratne tehnike na granicama članica Alijanse prema Rusiji, čini se da dolazak na vlast novog predsjednika i nije bitno uticao na plan opkoljavanja Rusije. Taj plan je pripremljen neovisno o tome ko će biti predsjednik. Ali, s druge strane Atlantika, Vladimir Putin ne ostaje dužan. Rusija je razvila tako superiorne vidove naoružanja za vođenje svih vrsta rata, da bi Trump trebao pet puta dobro razmisliti prije nego dopusti Generalštabu US armije da ozbiljno zaprijeti Rusiji. Rusiju nisu ni osvojili ni uništili ni Napoleon, ni Hitler, ali se zato trebaju svi potencijalni napadači na Rusiju u nekom novom ratu zapitati kako će položiti račune eventualno preživjelim žiteljima svojih europskih metropola koje bi mogle nestati u ruskom bilo preventivnom nuklearnom napadu, bilo kroz momentalnu odmazdu ruskog vojnog vrha koji ima program preživljavanja prvog napada, i automatizovanog uzvratnog odgovora čak i uslovima da je komanda neutralisana. Ustvari, poznato je da su svi američki predsjednici samo vidljive marionete u rukama nevidljivih režisera i direktora lutkarskog pozorišta. On samo otvara usta, drugi za njega govore iz trbuha. Ipak, fascinantan je mitomanski dekor, basnoslovno visoke cijene.
Boraveći upravo ovih dana na Bliskom istoku Trump je sklopio gigantski financijski ugovor sa Saudijskom Arabijom. U pitanju su stotine milijardi dolara. A otišao je s poklonima saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza u vrijednosti jedne i po milijarde dolara (jahta, sablja optočena dijamantima, čak će i najveća ulica u Rijadu biti nazvana po Donaldu Trumpu). Morbidno.
Na njegov program islamisti reaguju zabrinutošću, uvjereni da Šejtan djeluje tako, u sprezi sa cionistima, pružajući vojnu moć neprijateljima Islama.
Esad Duraković u svom tekstu Đavolje kolo piše: „Ni selefizam ni šiizam danas nisu vjerske sekte, nego ideologije koje na stravičan način politički zloupotrebljavaju Islam. Oni su u sudbinskom sukobu sa samim bićem Islama i otuda je sva ova destrukcija muslimanskog svijeta na Bliskom istoku. Trump radi sjajan posao sa stanovišta islamofobije i politike cionizma, dok to uopće ne vide oni koje je upregao u to đavolje kolo. Oni će biti servilni, polaskani, ohrabreni na susjedsku destrukciju pa će to usavršeno zlo obaviti s Bismillom: U ime Allaha svemilosnog i samilosnoga. Upravo to je najveći zulum nad samim bićem Islama i za to su neminovne adekvatne posljedice. One su stravične. Tako vam je to, “muslimani”: to je vaš magistralni put u kataklizmu. I za to ste odgovorni isključivo vi sami!“
Naravno, razumljiva je doza patetike u samoosudi. Puno toga se događa, jer, osim cionizma, ima još sila koje se i cionizmom služe kao svojim moćnim oružjem. Talmud se očigledno pomno proučava i nesumnjivo se primjenjuju najgore varijante eksperimenta nad svim što predstavlja humanu civilizaciju. Naravno, ta poluga rušenja ne samo islamskog svijeta već i svega semitskog, idealan je generator raspaljivanje mržnje i spremnosti na totalno uništenje naroda.
Pred Trumpovu posjetu Izraelu Palestinci su najavljivali demonstracije zbog plana američke administracije da svoju ambasadu prebaci u istočni Jerusalim, ali, ništa se pompezno nije dogodilo. Abu Mazen (Mahmoud Abbas) se kloni kompromitacije i konfrontacije sa Amerikom, kao što se i Arafat pomirio sa činjenicom da samo uzajamnim priznavanjem dva naroda može se postići trajan mir na Bliskom istoku. Nad Trumpovim prvim službenim gostovanjima nadnijela se sjena terorističkog napada u Mančesteru, u kom su stradala uglavnom djeca. Nije propustio priliku da priprijeti, „ne monstrumima, već luzerima“. No, sigurno je da bi njegovi administrativci morali raspolagati statističkim podacima o broju usmrćene djece u arapskim zemljama u kojima je Amerika skupa sa Velikom Britanijom i ostalim njihovim saveznicima uspostavljala „demokratiju“. Sva djeca su djeca, s istim pravom na život. Na Tviteru su se pojavile poruke u kojima se navodi da je eksplozija u Mančesteru bila izvedena prema ranije najavljenoj osveti za napade na djecu u Mosulu i Al-Raki. Nedugo nakon Trumpove turneje dolazi do zapleta odnosa između Saudijeske Arabije i Qatara, što je dokaz da Saudija ostaje katalizator tržišne dominacije na Bliskom istoku i vojno-ekonomski korealizator američke politike po pitanju osude Qatara za međunarodni terorizam. Prerano je za anticipacije mogućih posljedica takvog zaokreta. U tim kadrovima trenutno se kreće lik novog predsjednika USA.
Kao što je poznato, i Putin i Trump su uoči drugog kruga francuskih predsjedničkih izbora podržali Marine LePen. Da li bi se njih dvojice postidjeli Staljin i Roosevelt, da su živi?
HAJNAL: Najdalje dokle bi Putin dogurao u karijeri da se kojim slučajem zadesio pod autoritarnom komandom Josifa Visarionoviča Džugašvilija Kobe, bilo bi, – ako bi preživio sibirski gulag, – mjesto osrednjeg magacinera i to pod budnom prismotrom. Staljin takve tipove nije trpio. Bio je monstrum, ali se držao manira proleterske skromnosti i nikada ne bi sebi dopustio da postane jedan od najbogatijih ljudi na svijetu. A Putin je vjerovatno i najbogatiji i najbolje naoružan, a i vlada najvećim energetskim i rudnim potencijalima.
Šta bi rekao Ruzvelt o Donaldu Trampu? Ja bih rekao nešto humoristično, ali, neka ponešto ostane za naš naredni virtualni susret.
Neka bude za ovu dionicu ovoliko. Ako su mnoge lađe potonule, a jesu, zašto to ne priznati, nije umrla nada. Neka nas taj zračak nade održi u kakvoj-takvoj intelektualnoj kondiciji i htijenju da ipak ne posustanemo i da se, ako poživimo, sretnemo na slijedećoj dionici, odnosno na novoj stotki, odnosno hiljadarki. Hvala Ti za ovaj razgovor.
HAJNAL: Kako rekoh na početku ovog našeg razgovora, volio bih kada bih Ti mogao čestitati još puno jubileja. Da bi jednog dana bilo Ti uručeno priznanje koje si već davno zaslužio. Do tada samo moje skromno, – Hvala Ti!
RAZGOVARAO: Bedrudin GUŠIĆ
Ako želite preuzeti tekst ili dio teksta čiji je autor Visoko.co.ba, dužni ste navesti naš portal kao izvor autorskog teksta! Isto se odnosi i na fotografije i video materijale čiji je autor portal Visoko.co.ba ili materijale koji su dati portalu na korištenje.
Član 14. Kodeksa za štampu i online medije BiH: Značajna upotreba ili reprodukcija materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja prava, osim ako dozvola nije navedena u samom materijalu.