Nesretni broj 7

Pet godina nakon posljednjeg autorskog albuma, Seal pred svoje obožavatelje servira studijsko izdanje nazvano “7“.

Poseban je naglasak ovdje na fanovima, jer 52-godišnji pjevač novim albumom nije ponudio ništa novo po čemu bi ga neki kritičar ili glazbeni enciklopedist mogao upamtiti.

Dojmljiv uvod uz “Daylight Saving“, pamtljivu i jednu od najboljih pjesama na albumu ne može se osporiti. No, što to vrijedi kad nakon toga nema gotovo ni jednog originalnog trenutka, bilo čega što bi slušatelju zaokupilo pažnju. Jedini časni izuzetak je pjesma “Do You Ever“, koja je produkcijski i melodijom bliža modernom pop-rock izričaju, a pozadinska simfonija na klavijaturama odskače od ostatka albuma.

Vokalno Seal nikad nije bio jači – s godinama je njegove glasnice prošarala neka fina hrapavost koja mu je i pomogla da odlične albume obrada “Soul 1” i “Soul 2” izvede na tako kvalitetan način. Upravo je zato frustracija prilikom preslušavanja njegova sedmog albuma veća, jer takav talent i bogat vokal jednostavno mora pratiti određena doza hrabrosti.

Naime, kad čujete “Every Time I'm With You“, “Life On The Dancefloor” ili “Padded Cell“, nećete znati jeste li u 2016. ili 1996. godini. Ista je stvar s baladom “The Big Love Has Died“, koja načelno lijepo zvuči i lako možete zamisliti kako će vam u dvorani poput Lisinskog takva pjesma izazvati trnce. Zašto onda ne funkcionira na studijskom izdanju? Odgovor je vrlo jednostavan. Zato jer snimka mora imati onaj moment koji dirne slušatelja i bez toga da vidi masu instrumenata na pozornici.

Nažalost, Sealove nove pjesme to uglavnom nemaju pa se moramo zadovoljiti s jednim odličnim singlom i pristojnim uvodom u album. Takvo nešto mogli smo dobiti i na prosječnom EP-u.