Ni ‘masno plaćeni NVO’ ni ‘mediji megafoni političara’ nisu u pravu

Kako pomiriti novinare i nevladine organizacije?

Već godinama je na sceni i lagano tinja tihi sukob između medija i nevladinih udruženja – jedni često zastupaju uvriježenu narodnu floskulu kako ‘nevladin sektor pokupi pare’, dok dio nevladinog sektora koji istinski radi, u medijima vidi one koji ih ili napadaju, ili njihovom radu ne daju onoliko prostora koliko oni misle da treba i koliko bi željeli.

Ko je u pravu? Kako to u sukobima obično biva – ni jedni ni drugi nisu u potpunosti u pravu. Prema nekim procjenama, u BiH je registrirano više od 12.000 nevladinih organizacija i ta brojka ‘na prvu’ zaista može izgledati strašno. Veliki broj tih organizacija pak nije aktivno, osnovani su iz ovog ili onog razloga, tako da je broj onih koji rade i koji su aktivni zasigurno mnogo manji. Ovdje ćemo se baviti tim koje rade mnogo korisnih stvari, nerijetko na sebe preuzimaju ulogu sistema i rade ono što bi skupo plaćeni činovnici i stručnjaci u oko 150 ministarstava trebali raditi, ali ih se ipak često svrsta u ‘nevladin sektor koji uzima pare’ iako je tih para odavno sve manje i manje.

Šta često zaborave svi? Svi često zaborave da su i novinari u BiH ‘iz naroda’, da tu žive, dijele sudbine većine građana sa neuplaćenim doprinosima, kašnjenjem plaća, lošim uslovima za rad, i pored toga oni koji se usude ‘čačkati gdje ne treba’ nerijetko su pod pritiskom političkih i drugih centara moći a nerijetko im se i direktno prijeti smrću ili premlaćivanjem. Novinari kao dio naroda nažalost nerijetko dijele i neke floskule, a u vremenu internet portala i utrke u minutu ko će prvi koju vijest objaviti najlakše stradaju činjenice i najmanje je vremena za provjeravanje pa se znaju zadržati na onom ‘nevladin sektor uzima pare’.

Šta često zaborave novinari? Novinari tu i tamo zaborave da su novinari pa se neki od njih počnu ponašati kao diktafoni ili megafoni određenih ideja ili politika, a da toga, što je najzanimljivije, veoma često nisu ni svjesni trkajući se s konkurencijom da prije svih narodu prenesu šta su kazali Dodik, Izetbegović, Čović i ostali. Ako u svoj toj strci i dođu u situaciju da se bave radom određenih nevladinih organizacija, onda nemaju baš vremena da se dovoljno pripreme za temu i susretnu se sa predstavnicima udruženja oko kojih se okupljaju ljudi sa raznim problemima koji im čine 95 posto života, u koje su upućeni i koje imaju ‘u malom prstu’. Pa tako ako se radi o udruženjima prevarenih štediša novinar naspram sebe ima ljude koji su lično pogođeni, koji su žustro uključeni u temu i koji do zadnjeg slova znaju sve zakone, međunarodne sporazume i datume održanih sastanaka koji imaju veze s tim problemom. Ako je u pitanju udruženje roditelja djece s određenom poteškoćom, onda su tu ljudi koji su puni emocija jer se radi o njihovom djetetu, ali i koji godinama borbe za prava svog djeteta također već napamet znaju sve zakone i procedure, kao i sve što je u knjigama i na internetu dostupno o tom oboljenju. Rezultat toga su prilozi i tekstovi koji pokažu određenu problematiku, zagrebu, ali obično ne doprinesu u dovoljnoj mjeri da se konkretan problem riješi. Zaborave i to da je nevladina organizacija ta koja na problem ukazuje i predlaže rješenje, ali da je konačno rješenje u rukama institucija u kojima rade ljudi koje plaćamo da taj problem riješe.

Šta često zaborave (ili ne znaju) predstavnici udruženja? Zaborave (ili ne znaju) da je problem koji je njih okupio u udruženje, i koji čini 95 posto njihovog života, samo jedna od 10 tema tog dana ili 50 tema te sedmice na kojoj novinari rade (uz svu onu brzinu o kojoj smo govorili) i da jednostavno i uz najbolju volju nemaju dovoljno vremena da se uvijek dovoljno pripreme i da znaju baš sve na tu temu. Pa tako umjesto da kada vide da novinar ne zna baš dovoljno, ili da postavi neko ‘pogrešno’ pitanje, umjesto da mu objasne i daju konkretan odgovor, nekada znaju postupiti suprotno i čak se nađu uvrijeđeni. Poslije se čude što prilog nije na najbolji način predstavio njihov problem.

Generalno im nedostaje vještina komuniciranja s medijima (mada kakvih poziva i saopštenja dobijem, od dobro plaćenih PR-ova kojima je to jedini posao, ljudi iz NVO su ‘zlatni’), a saopštenja su im često duga, napisana iz ugla nekoga ko dobro poznaje temu pa onda misli da i drugi sve znaju i onda nedostaje bitnih detalja. Ponovo nedostaje svijest o tome da je njihov e-mail jedan od stotinjak koje je redakcija kojoj se obraćaju primila tog dana.

Imao sam priliku na jednoj radionici, namijenjenoj upravo poboljšanju vještina komuniciranja, raditi sa predstavnicama i predstavnicima udruženja roditelja djece s poteškoćama, i ono što ih je najviše iznenadilo bilo je kada sam im pokazao svoj inbox sa, u tom momentu, više od 200 nepročitanih mailova objašnjavajući im da su mailovi redakcija još zatrpaniji i da dobro trebaju paziti na naslov, sadržaj i količinu onoga što medijima šalju kako bi se njihova priča ‘zakačila’. Neke od njih sam kasnije sretao i znali su mi reći “Kad god šaljem mail medijima, sjetim se onog tvog inboxa…”.

‘Đe ćemo sad?’ Vrlo jednostavno: U komuniciranje jedni s drugima kako bi se što bolje razumjeli. Ljudi iz nevladinog sektora, ako se već odluče da komuniciraju s novinarima, trebaju bar malo pokušati da shvate njihov način rada i to kako im na najbolji mogući način ‘prodati’ priču, kako bi onda novinari mogli ubijediti urednika da im je ta priča zaista potrebna, i kako bi je kvalitetno mogli plasirati svojoj publici. Naravno ovdje ću opet biti strog prema kolegama novinarima pa reći da ako su se već uhvatili u koštac s nekom temom onda treba da je do kraja i urade kako treba i da se prilozi ne završe u stilu ‘Država nešto d’ uradi’.  Novinari bi samo trebali raditi svoj posao onako kako treba da se radi – sa što više informacija, detalja, različitih uglova, pitanja upućenih na prave adrese i sa što više onoga zbog čega se i bave poslom kojim se bave – odgovora.