Naslovnica Preporuka Teme Njegovo velič...

Njegovo veličanstvo antrfile

Piše: Rubina Čengić

142

Kažu pisanje je kao pletenje: morate imati nit, jak početak, dobar kraj, između lijepu pletnju, no ako ukrase stavite gdje im nije mjesto sve ćete pokvariti.

Za mene je novinarstvo veličanstvena profesija – može vas odvesti u neslućene situacije i povezati s ljudima s kojima nikada ne bi došli u kontakt, a ako imate malo mašte i hrabrosti – novinarstvo otvara sva vrata.

Sjetite se uostalom filma Notting Hill kada William Thacker (Hugh Grant) odlazi da k’o fol intervjuira Annu Scott (Juliu Roberts) ili kada odlazi na njenu press konferenciju da bi je zaprosio.

Ako ćemo o razlikama između rada u štampi i elektronskim medijima, evo jednog primjera: jednom sam, radeći u Nezavisnim novinama, napravila ogromnu grešku i objavila jednu ogromnu neistinu (to je bilo rezultat brzine i želje da objavim nešto što mi se činilo strašno važnim). Kada sam narednog dana (nakon što sam ispoštovala sva zanatska pravila), shvatila da sam pogriješila, zamolila sam urednike da objavimo demanti. Oni su to odbili jer se do tog trenutka niko nije žalio i nije pisao demanti. Cijenili su da je bezveze da mi sami sebe proglašavamo lažovima i izvinjavamo se, ali je moj konačni argument bio da ću dati otkaz. No, prije toga sam probala sa jednim za koji sam vjerovala da je mnogo ubjedljiviji: rekla sam da za 10 godina neko može s pijace donijeli luk ili bilo šta drugo umotano u naše jučerašnje novine i čitati neistinitu vijest iz prošlosti i ostati u teškoj zabludi ili biti jako uznemiren i ko zna šta će misliti o nama iz prošlosti.

Ta razlika između štampe i elektronskih medija više nema smisla jer niko na pijaci ili bilo gdje drugo ništa više ne mota u stare novine, a ni novine više nisu jedino što se može sačuvati – svi mediji imaju svoje arhive na internetu do u nedogled u prošlost i sve se može pogledati bezbroj puta. Ako su nekada novinari u štampi morali biti pažljiviji kada slažu rečenice jer se čitalac može bezbroj puta vratiti kroz napisano i uočiti i najmanju i stilsku grešku, sada je to moguće i sa radio i televizijskim sadržajima, jer ih nađete snimljene i vraćate do u nedogled da ponovo slušate ili vidite, a zlobnici još svaku moguću grešku izdvoje i stave na društvene mreže…

Antrfile kao digresija u razgovoru

Ali nešto što se pokazalo kao razlika, a to novinari iz elektronskih medija prigovaraju nama iz štampe, jeste postojanje antrfilea. Često kada razgovaramo o tome kako složiti neku priču oni kažu: „Lako je vama iz štampe, vi imate antrfile, tamo stavite sve s čim ne znate gdje ćete“.

Antrfile, od francuske riječi entrefilet ili umetak, je praktično tekst u tekstu, neki detalj koji nije direktno vezan za glavnu temu (ali i jeste) ili nešto zanimljivo što je neko od sagovornika primijetio, a ne uklapa se u njegove izjave koje su dio teksta… nešto kao digresija u izlaganju ili razgovoru.

Kada novinar iz štampanog medija prikupi sve potrebne informacije i sjedne da piše tekst – mora imati nit priče i pratiti je, slagati izjave i činjenice, ali se često pojavi nešto što nikako ne može da uklopi, a baš mu je važno ili barem ‘slatko’ i prava je šteta da ostane neobjavljeno. Recimo to i ovako: stariji profesionalci, edukatori za pisanje, kažu da je pisanje kao pletenje: morate imati nit, jaki početak, dobar kraj i između lijepu pletnju i ako neke ukrase stavite gdje im nije mjesto sve ćete pokvariti ili oni neće biti dovoljno vidljivi. Kao da jednu šljokicu stavite na sred leđa ili ispod pazuha. Bezveze, zar ne? Ali ako ukrase stavite na određeno mjesto, recimo oko rukava ili oko vrata, oni pletnji daju sasvim novi šarm. Antrfile bi bili ti lijepo raspoređeni ukrasi, negdje sa strane. Toga nema u elektronskim medijima.

Nedavno sam u jednom intervjuu sa mladim ekonomistom Goranom Nedićem razgovarala o ekonomiji generalno i onda ga pitam u šta bi on i gdje investirao da ima viška novca – idealno za antrfilea. Poznajem neke ljude koji samo njih i čitaju.

Antrfile je s vremenom sve važniji, u njega stane sve što je jako važno ili nije važno, ali je zabavno. Recimo jedan izmišljeni: vode se  pregovori o izmjenama Ustava BiH, u razgovorima učestvuje taj i taj, rekli su to i to, a onda antrfile u kom stoji da su svi akteri došli u pratnji političkih savjetnika, a Milorad Dodik je izašao iz crvenog ferarija za čijim upravljačem je sjedila misteriozna plavuša – nije važno za događaj o kom se izvještava, ali se mora naći u priči, zar ne?

Antrfile je jedan od razloga zašto su štampani mediji drugačiji od drugih i zašto je lijepo raditi u štampi!

Intervjui u štampi

I na kraju, sigurno ne jedina, ali sada možda ponajveća razlika između rada u štampanim i elektronskim medijima jeste rad na intervjuu. Dok kolege s televizija ili radija donesu snimljen intervju i, ako su bili skoncentrisani, mogu odmah da ga puste u emitovanje, u štampi nakon snimanja razgovora posao tek počinje.

Valja sjesti, izolovati se i sve to ‘prepisati’ što nekada nije nimalo lako jer postoje sagovornici koji govore toliko brzo da ih je nemoguće stići, ponekad je novinar jednostavno dekoncentrisan da ne može da upamti više od tri riječi, a nekada je tema razgovora teška ili suviše stručna da se ne usuđujete kucati više od dvije riječi bez pažljivog slušanja snimka.

Nakon što sve bude ‘prepisano’ tekst intervjua valja još malo složiti i stilski urediti i još ako je sagovornik cjepidlaka, pa traži autorizaciju i insistira na svakoj svojoj izgovorenoj riječi, čak i poštapalici… (Jedan bivši ministar je jednom u nekom intervjuu koristio mnogo stranih riješi i stručnih termina i tražio autorizaciju, pa kada je vidio da sam mu sve te stručne termine izbacila i zamijenila domaćimi riječima – zabrani objavu jer «zaboga, čitaoci neće shvatiti da je on magistar», a ja mu lijepo objasnim da moja ili neka druga tetka, ako ostavim sve te njegove strane riječi, neće razumjeti o čemu on to govori i tamo njegov intervju ipak ugleda svjetlost dana!)

Eto zašto je teško raditi u štampanim medijima.

I da napomenem da duboko vjerujem da će štampa, bez obzira na sve izazove, opstati! Sjetite se razornog zemljotresa u Japanu iz marta 2011. – nije ostao ni kamen na kamenu, nije bilo struje, vode, plina, interneta, telefona… Ničega! Ali su se nakon samo nekoliko dana pojavile novine! Doduše improvizovane i sa najosnovnijim informacijama, ali novine!

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.