Objavljena nova knjiga Save Pajkića “Zašto Isus kasni i drugi zapisi”

Dvije godine nakon što je objavio knjigu “Visočka čaršija, Čekrčići i drugi zapisi”, 83-godišnji Sava Pajkić, nekadašnji aktivni učesnik društveno-političkog života Visokog, danas sa adresom prebivališta u Sarajevu, izdao je novu knjigu pod nazivom “Zašto Isus kasni i drugi zapisi”. Ona se većim dijelom “naslanja” na prošlu knjigu i donosi dodatne zanimljive priče i događaje iz prošlosti Visokog, kao i likovima koji su na određeni način obilježili Visoko, dok jedan dio knjige prenosi “gledišta i dileme” autora o društveno-političkim temama. U nastavku možete pročitati intervju koji smo uradili sa gospodinom Pajkićem, inače dobitnikom dva odlikovanja Predsjednika SFRJ i većeg broja priznanja mjesnih zajednica, opština, zadružnih asocijacija, privrednih komora i drugih institucija na nivou tadašnje SR Bosne i Hercegovine i SRF Jugoslavije.

Nakon knjige koja se direktno ticala Visokog i koja je izazvala veliko interesovanje zbog svog sadržaja, sada ste objavili knjigu koja u sebi ponovo ima priče iz visočke istorije, ali i neka vaša viđenja aktuelnih situacija u našoj zemlji. Očito je da inspiracija za pisanje i dalje imate?

SP: Da, još ponešto napišem. U dugom životnom vijeku svašta sam doživio i upoznao mnogo ljudi. Nekad sam bio sudionik, a nekad svjedok zbivanja, ljudskih navika i postupaka. Poznata je ona izreka Sto ljudi – sto ćudi. Učinilo mi se izazovno da nešto od tih zbivanja i likova pokušam zabilježiti i opisati. Nije teško uočiti da je sada u svakodnevnim kontaktima s poznanicima mnogo više onih koji su voljni da pričaju nego onih koji imaju strpljenja da slušaju. Kod pisanja je drugačije, papir „trpi“ sve. Životni i radni vijek proveo sam uglavnom na relaciji Visoko-Sarajevo, pa je logično da pišem o događajima i ljudima ovog, posebno visočkog kraja.

Evo, na primjer, početkom 1945. Nijemci i njihovi saradnici u žurbi su napuštali Visoko nastojeći da razore neke lokalne proizvodne i saobraćajne objekte. Domaći domobrani su ih, oružanim otporom, spriječili da to učine. To se dešavalo pred mojim očima i nisam mogao da to, kao i moj prvi poslijeratni dolazak u Visoko, ne zabilježim. Zanimljivo je bilo i kako su polupismeni oslobodioci počinjali obavljati poslove raznih referenata u organima vlasti, saslušavali „stranke“ i učili „čvakati“ na pisaćim mašinama. Kada su počele nabavke televizora, kod prvih malobrojnih vlasnika održavana su prava TV sijela. Vrijeme je učinilo svoje. Prijatelji su sada uglavnom na društvenim mrežama, na Fejsu se „zajedno“ proslavljaju rođendani, ispijaju jutarnje kafe, „licitira“ ko ima više lajkova. Dužnost koju sam u jednom periodu obavljao u visočkoj Opštini, nalagala je da obavim mnogo vjenčanja, što je takođe bila prilika za susretanje velike „galerije“ raznih likova.

U vrijeme predsjedničkog mandata Mustafe Skopljaka pokušavali smo taj svečani postupak uljuditi, učiniti sadržajnijm, toplijim i dostojanstvenijim. Do tada se sklapanje brakova nije proceduralno razlikovalo od registracije vozila. Dešavalo se da svatovi čekaju odbornika u mjesnom uredu dok on rasturi stajnjak na svojoj njivi. U manjim mjestima lakše se upoznaju navike pojedinih ljudi. Na primjer, pojedinaca koji su bili „vječno“ zaljubljeni, kockara tajno okupljanih oko nekad popularne igre ajnca, akšamlučara…Pokušao sam da opišem neke od ovih likova. Ako pojedini čitaoci u njima uoče sličnost sa sadašnjim svojim komšijama ili poznanicima, to je sasvim slučajno. Moji junaci mahom „oru nebeske njive“.

Kao što rekoste, knjiga se bavi i nekim aktuelnim situacijama u našoj zemlji. Da, dotiče se pitanja nacionalnih podjela i odnosa, korupcije i drugih nepravdi. Imamo izuzetno lijepu i prirodno bogatu zemlju, a nefunkcionalnu državu. Da ne koristim neke termine koji bi joj bolje pristajali. Ljudi uporno biraju političare kojima, u većini, nije u privatnom interesu da se stanje mijenja. Eto, na primjer, nikad neću shvatiti zašto oko 400 hiljada penzionera u Federaciji BiH nije u stanju da u Parlament ovog entiteta izabere barem jednog svog poslanika. U dvije-tri godine dobiju neku „crkavicu“ od povišice, a na izborima nastave birati one koji ih godinama obmanjuju.

Nova knjiga ima i jako interesantan naziv, neko bi rekao i pomalo provokativan. Odakle ideja da knjigu nazovete „Zašto Isus kasni“?

SP: Knjiga sadrži tridesetak zapisa, priča i eseja. Njen puni naslov je Zašto Isus kasni i drugi zapisi. Jedan od eseja ima naslov koji pominjete. Učinilo mi se da je najpogodniji za naslovnicu knjige. Da, može se nekom učiniti provokativnim jer je,  po vjerskim učenjima, neuputno i grešno  da smrtnici postavljaju ovakva pitanja. Njihovo je da mole, trpe i čekaju.

Nisam ja usamljen u javnom postavljanju sličnih pitanja. Na primjer, Ivan Lovrenović, poznati književnik, novinar i publicista, objavio je 2007. godine knjigu čiji je naslov Trpi li Bog zulum.

Viševjekovni pokolji širom svijeta i stotine miliona nevino ubijenih, uključujući i milione djece, genocidi, osvajački ratovi, vjerski ratovi i ubijanje u ime vjere, korišćenje oružja za masovno uništenje, terorizam, glad, bijeda i svekolika nepravda u svijetu još nisu dovoljan razlog da se Spasitelj pojavi. Stvarno, trpi li Bog zulum? Ako ga može zaustaviti, a ne zaustavlja, je li i on saučesnik? Zar se još nije steklo dovoljno razloga da dođe i uspostavi najavljeno „Kraljevstvo Božije u moći, slavi i savršenstvu, da iskvareno spali i razdvoji pravedne od opakih“?

Kakvu reakciju čitalaca očekujete, šta bi im se posebno moglo svidjeti?

SP: Iskreno, ja prvenstveno pišem, kako se kaže, za svoju dušu, pa nisam suviše zaokupljen reakcijama čitalaca. Naravno, svako radije sluša pohvale nego pokude. Knjiga je tek dostupna čitaocima, teško je prognozirati reakcije. Nemam ja iluzija o vrijednosti svog spisateljstva, mada recenzenti kažu da je to što sam napisao „životno, uvjerljivo i dopadljivo“. Nasmijao sam se kada sam u jednoj recenziji pročitao da su neki moji literarni junaci kao „izašli iz zbirke priča ‘Božiji ljudi’ Borislava Stankovića, dok je, recimo, Đedo iz priče ‘Oj rakijo rako…’ po mnogo čemu sličan Andrićevom Čorkanu“.

Inače, starija generacija čitalaca vjerovatno će se rado podsjetiti na zbivanja iz njihove mladosti („Na kraju rata“, „Što će meni Trst“, „Staljinski brkovi“, „Jednom se živi“, „Zbogom kamperi“). Mlađi bi mogli naći nešto zanimljivo u pričama poput one „Romeo bez Julije“, „Svirepa osveta“ i „Na teferiču“. Agnosticima  i ateistima će biti zanimljivi eseji „Zašto Isus kasni“ i „Raj i pakao“.

Što se tiče prošle knjige o visočkoj čaršiji, kako ste zadovoljni njenim prihvaćanjem od čitalaca, posebno onim iz Visokog?

SP: Tiraž te knjige je gotovo rasprodan. Pojedini primjerci su stigli do Australije, Amerike i Kanade. Prodavana je u Beogradu, Brčkom, Bijeljini…Ipak, najviše primjeraka prodano je u Sarajevu, jer se u početku knjiga nije mogla kupiti u Visokom. Otvaranjem knjižare „Svjetlostkomerca“ postala je dostupnija našim sugrađanima. Koliko sam ja informisan, i u Sarajevu su najčešći kupci ove knjige bili upravo čitaoci iz Visokog. Dosta primjeraka kupili su i bivši žitelji mog sela Čekrčića.

I portal Visoko.co.ba je uz vašu dozvolu objavljivao dijelove te knjige, a tekstovi su, barem po broju čitanja, bili veoma interesantni, dok je potražnja za knjigom u Visokom bila velika. Nažalost, do promocije knjige nije došlo. Zašto?

SP: Ja sam zahvalan portalu Visoko.co.ba što je objavio neke dijelove iz pomenute knjige. Ispostavilo se da je to njena jedina promocija u mom mjestu. U drugim sredinama to nisam ni pokušavao. „Oslobođenje“ je dvadesetak dana objavljivalo izvode iz ove knjige. Sve što sam dosad napisao i objavio poklonio sam Gradskoj biblioteci u Visokom. Dao sam im i sedam primjeraka ove knjige da bi našli i angažovali potencijalne promotore. Dugo su mi obećavali da će promociju organizovati i nikad nisu našli „pravo vrijeme“. Nedavno su mi na Fejsu poslali zahtjev za prijateljstvo!? Odgovorio sam im da sam ja pokazao svoje prijateljstvo, ali da mi nije uzvraćeno. Nije bilo komentara.

Nisam ja pisao istoriju Visokog niti računao na to da se sadržaj knjige baš svakom dopadne. Uostalom, to nije ni moguće. Sa simpatijama sam pisao o nekim navikama Visočana, o ponašanju nekadašnje „tvrde komunističke garniture“ u izboru kadrova, o izbornom „inžinjeringu“ i u tom socijalističkom razdoblju, o mojim zabludama i greškama, subjektivnom viđenju zbivanja u minulom ratu…Knjiga nije pisana po „principu“ crno-bijelo.

Kakvi su planovi po pitanju promocije knjige „Zašto Isus kasni?“

SP: Živimo u vremenu čvrstih „koalicija“ političkih stranaka na vlasti i institucija vjerskih zajednica. Jedni druge uzajamno pomažu i održavaju. Unatoč poziva na međureligijsku saradnju i toleranciju, moglo bi se kazati da u entitetima ili njihovim dijelovima postoje gotovo „državne“ religije. Bez njihove podrške male su šanse za uspjeh na izborima od opštinskog do državnog nivoa. Eto, na primjer, u Republici Srpskoj postoje krsne slave opština, ministarstava…

U ovakvim okolnostima teško je planirati promociju knjige čiji naslov će neki smatrati „bogohulnim“. No, promocija bi mogla biti i nova prilika kreacionistima da, pored predstavljanja sadržaja knjige, prisutnim objasne da Isus ne kasni nego, u svojoj dobroti, pruža  ljudima priliku da se odgovornije ponašaju prema zakonima Božijim.

Kao uvod u određenu „promociju“,ima li nešto posebno što bi izdvojili iz ove knjige za sve čitaoce?

SP: Nešto sam o tome rekao u odgovoru na Vaše treće pitanje. Koga bude detaljnije zanimalo šta ima u knjizi, najbolje bi bilo da pogleda njen sadržaj, prelista je i onda odluči da li će je kupiti. Inače, knjiga se može nabaviti u knjižarama „Svjetlostkomerca“ u Visokom, Sarajevu, Zenici, Tuzli, Jajcu i Bihaću. Uskoro i u nekim drugim.

(N.K.)