Naslovnica Preporuka Like Od plastične ...

Od plastične hrane, do svega bežičnog – živimo nesrećno

Moji baka i djed su živjeli na najljepšem mjestu na kojem sam ikada bila. Gdje je vazduh mirisao, voda imala najljepši ukus, trava bila najzelenija i gdje se najljepše spavalo.

34

Odrasla sam na pričama u kojima je snijeg znao napadati više od metra, pa bi tako baka djecu morala voditi u školu kako bi im napravila put u snijegu. Kada su i „djeca“ otišla u srednju školu i baka i djed su se iz sela preselili u grad. Baka se tako ponovo našla u svom djevojačkom mjestu, a djedu je valjda bilo svejedno gdje je dok god je ona bila pored njega.

Gotovo svaki slobodan vikend išli bismo na selo. Kuća nije imala struju, vodu smo donosili sa bunara, u zaseoku je bilo svega nekoliko kuća, a ipak to su u mom sjećanju najljepši dani djetinjstva. Uveče bi se čuli samo zrikavci dok smo planinskim vazduhom opijeni, brat i ja, pokušavali da ostanemo koji trenutak duže budni uz svjetlost petrolejke. Komšinica Milka nas je uvijek čekala sa nekim slatkišem, i nudila kockom šećera, koju smo mi kurtoazno prihvatali, shvatajući da je to nekada bila najveća delicija koju si mogao priuštiti djeci. Druga komšinica nas je čekala sa čokoladama i lješnicima. Tu smo bili slobodni da trčimo sami, da preskačemo preko potočića, dok god se nismo previše približavali bunaru. Cijelo selo je imalo jedan bunar, a ispred naše drvene kuće je uvijek bilo napunjeno nekoliko kanti sa svježom vodom.

Seoski život iako težak bio je mnogo jednostavniji od ovog današnjeg.

Volim reći da je savremeni čovjek učinio sve kako bi sebi zakomplikovao život, i sada sve radi i troši sav novac kako bi se vratio tim osnovama života. Bez stresa, bez konstantnih poziva, vibera, mejlova. Bez činjenice da si dostupan cijelom svijetu i da je cijeli svijet dostupan tebi. Da ti se sve katastrofe plasiraju, tu, na klik od tebe.

Nekada si znao samo ono što na radiju čuješ, ukoliko si bio „srećan“ da imaš radio. Družio si se sa komšijama i oni su se družili s tobom, zato što ste trebali jedni drugima i zato što je to bio jedini vid socijalizacije.

Sudeći po životnom vijeku onih starijih od mene, shvatam da im je kvalitet života bio mnogo bolji od ovog bauljanja u svijetu svega vještačkog u kojem mi živimo. Od plastične hrane, do svega bežičnog,  sve je postalo lažno i lako dostupno, i opet tako nekvalitetno.

I odnose i ljubav i prijateljstva smo sveli na površno. Nekada si do prijatelja pješačio da ga vidiš, danas je dovoljo da pogledaš je li „na mreži“.

Kako smo sve brzo zaboravili. Bile su dovoljne samo dvije generacije potomaka pa da žene zaborave i plesti i heklati i kuvati. Umjesto toga lupaju po tastaturama, duboko nesrećne i frustrirane.

Pijemo lijekove za migrene, bolne menstruacije, bolove u želucu, bolove u mišićima i bolove u duši. Ne smijemo se već je sve LOL.

Ne volimo se već se „lajkujemo“. Ne družimo se, već kuckamo.

Postali smo prazni. Život nam je sve dao na gotovo, pa smo zaboravili i kako da se trudimo da živimo. Umjesto toga životarimo, izmišljamo razne recepte kako da se popravimo, smirimo, i „resetujemo“.

Ne umijemo bez telefona. Drhtimo bez interneta.

A zašto?

Da li nas to usrećuje ili to smatramo obavezom? Da smo dostupni, da smo u toku, da smo IN i trendy.

Voljela bih vam reći da sam i ja jača od toga, ali nisam, iako se silno trudim. Da svaki trenutak života na betonu mijenjam za trenutke u zelenilu. Da se radujem snijegu. Da isključim taj vražji wi-fi (jer mi je zvuk gotovo uvijek isključen). Da manje brinem oko materijalnog, a da više živim.

Voljela bih reći da sam jača od svega ovoga što smo sebi natovarili kao imperativ života a što nas čini nesrećnima, ali nisam!

Ipak, duboko u sebi se nadam da će taj moj život uspjeti da pronađe mene. Negdje gdje prestaje stres koji sebi namećemo, a počinje onaj jednostavni iskonski život koji smo svi zaslužili i nekoć imali.

lolamagazin.com/visoko.co.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.