Johnny Štulić: “Ljudi moraju ravno do dna, moraju se otrijezniti. Cijena je velika”

Iako smo već imali prilike vidjeti koliko je slutio što će zadesiti Jugoslaviju u godinama koje slijede, ovaj intervju samo je potvrdio to uvjerenje. Neke od Johnnyjevih misli i danas su aktualne.

Januar 1982: Branimir Štulić, 28 godina, poznat pod nadimkom Johnny. Gitarista, pjesnik, kompozitor, pjevač, glasnogovornik i snaga vodilja grupe Azra. Autor je “Sunčane strane ulice”, albuma sastavljenog od 24 pjesme, koji je po mišljenju kritike najbolja LP ploča izdana tijekom 1981.

Krajnje proturječna, kontroverzna i zanimljiva osoba. Ne uklapa se ni u jednu predstavu o YU rockeru. Obrazovan i vrlo obaviješten, čita razne knjige i upija svakojaka znanja, upućen u mnoge događaje svijeta oko sebe.

Svakom intervjuu prethodi neki uvod. Imam dojam da bi svaki predgovor o tebi mogao biti štur. Imaš li neku ideju?

Ja sam oduvijek u nekom intervjuu sa sobom. Kad god osjetim neku nepravdu počinjem sebi postavljati pitanja i davati nekakve odgovore. Uvijek sam u razgovoru ali nisam razmišljao kako treba izgledati taj početak. Nikad mi baš to nije palo na pamet…

Što znam, kako je ono Cohen u svojoj knjizi rekao: ja nisam pjesnik, nisam pjevač, nego puno više od toga – čovjek. Meni je uvijek smetalo kad su me stavljali u neke muzičke okvire, rock'n'roll… Pojma nemam što je rock'n'roll, ja to nikad nisam bio. Za mene su rock'n'roll samo Beatlesi. Istina, sviram, tu sam cehovski, ali sam okupiran nečim drugačijim, nešto drugo govorim. Znam zanatski koliko treba ali mene u osnovi to ne zanima. Ja sam više od svega toga. Zato me puno varaju… možda i sam sebe varam. Znam da svjesno moramo platiti danak.

Ima onih koji misle da sam budala. Ako. Moram nešto platiti da bih nešto rekao. Ne plaćaju oni mene gledati već ja plaćam da bih bio u poziciji da kažem što želim…

Znaš, čak nisam ni tako glup. Na umu imam jednu Malrauxovu knjigu. Onaj dio kad piše o umiranju. Na samom kraju, u času agonije dolazi mačka. Na sav svoj užas on primjećuje da se ta mačka smije. Recimo, ja se koji put smijem kao ta Malrauxova mačka. Ljudima se i ja ponekad smijem. Na kratko.

Smiješ se al’ si ipak objelodanio i svoj epitaf. Makar si tako objasnio onu minijaturu “Daleko od istine”. Kako to izgleda; živjeti s epitafom?

Čuj, svijet po sebi sudim i reći ću ti da sam stari epitaf zamijenio novim. On izgleda ovako:

“Bolje pijan nego mrtav

govore vojnici

koja korist od vizije

svirepe tišine.

Baci pogled na ulicu

nitko se ne smije kao ja

gomila nesklada.

Digli su te visoko u zrak

riječi, gospodaru, sijeku kao nož

za mene si srce uvijek bio stranac

riječi, gospodaru, kvare tvoje snove

ne dam da oživiš!

Sutradan isti doušnici traže moju glavu

njihov prst je na orozu

nišane svoju metu

zadnji korak pred odlazak

vidim kako padaš

kao i ja

gomila ne oprašta.

Digli su te visoko u zrak… ”

E, to bi sada bio moj epitaf. Onaj prvi, “Daleko od istine” bio je dosta naivniji prema nekoj čistoj istini. Više prema taoističkom pristupu svijetu; sam si kriv. Ili onoj grčkoj: kralj ima vlast kakvu je zaslužio. To je jedna, ne akademska, već apstraktna vizija…

Znaš, ja sam u zreloj fazi. Prošao sam ono vrijeme kad sam sam vježbao klasičnu gitaru a nisam imao što da kažem svijetu, kada nisam imao pjesmu. To je ono – od drveta ne vidiš šumu. Sad sam bliži, ja se ponekad gubim ali sam shvatio: što ću ja svojom pameću i svojom apsolutnom dobrotom kada će me zgaziti. Šutiraju me kao zvijer. Svjestan sam da nekad i griješim ali znam da se moram boriti. Neću odustati jer sam bliži svojoj viziji.

Neka pjesme prođu kako zasluže

Mijenjaš epitafe, znači li to da se odričeš nekih ideala s početka. Može li se to protumačiti da s godinama mijenjaš i osnovnu priču?

To možemo tako shvatiti. Ali… ja sam čovjek i to je normalno. Misliš li da zato gubim alibi za ovo što radim? Priznajem da sam samo čovjek. Jebi tog čovjeka koji sve zna a nije čovjek, to je kamen. Što je čovjek na vjetrometini? Toga se stidim: ne znam otkud sam, zašto sam i kuda ću. Ja barem pošteno radim najbolje što mogu. Stojim iza toga. Nikad ne govorim MI i za to odgovaram. Svaki dan otkrivam nešto što prije nisam znao. Zar to nije dijalektički?

Tvoja ploča “Sunčana strana ulice” u mnogim procjenama izabrana je za ploču 1981. Načinila je nekakav pomak unutar domaćeg rocka. Istovremeno se prodala u odličnoj tiraži (oko 50.000 duplog albuma!) bez obzira na to što se desetak od ukupno 24 pjesme uopće nisu čule na radio valovima. Bi li se ploča, po tebi, bolje prodala da su sve pjesme emitirane?

To uopće nije važno. I te pjesme koje se nisu čule preko radio valova doprijet će do ljudi. Za deset godina, ali će doprijeti.

Hoće li tada imati isti smisao kao sada?

Imat će. Ako ne budu imale znači da nisu ni zaslužile… Neka pjesme prođu kako zasluže. To je malo cinično, onda postajemo malo fatalni kao Turci, sa sve sevdahom, ali neka je tako. Beatlesi su još Beatlesi. Vrijeme je arbitar istine…

U prvom izvlačenju neke pjesme su, kažem, “zaobiđene”. Nalaziš li ti sada u tim pjesmama neke razloge za neemitiranje?

Da sam ja cenzor ja bih našao iste razloge kao i taj koji ih je našao. Ljudi čuvaju svoje položaje i zašto bi ih riskirali puštajući moju pjesmu “Kurvini sinovi”? Jebem ti ja tu umjetnost koja je prvo podobna pa onda sve ostalo.

Dobro, a da li te situacija u kojoj si se našao nagoni da ubuduće budeš lukaviji, pažljiviji, ako mogu reći podmukliji?

Sigurno!

Riskiraš li tada da izgubiš svoju osnovnu odliku?

Ne ako si svjestan sebe. Mijenjaš samo taktiku. Vuk dlaku mijenja, a ćud nikada.

Bi li, poučen iskustvom, sada neke pjesme mijenjao da bi dospjele na radio valove?

Pjesme bih mijenjao samo u glazbenom a nikako ne u tekstualnom smislu. Kad sam rekao “oni dolaze”, zna se na koga sam mislio. A “oni” nisu ni početak ni kraj svijeta. Nekad su nas tiranizirali Turci a danas ih nigdje nema. Nekad je crkva bila važna, danas nije u toj mjeri. Onda su bili Nijemci pa su i oni prošli. Sile i nepravde će uvijek biti u drugačijem obliku a pjesma mora biti za sva vremena.

Poljska 1980, Jugoslavija 1948.

Reci, koliko je sada, u prosincu ‘81., Poljska u tvom srcu. Je li na isti način kao i kad si pisao tu pjesmu?

Kao kad sam svim srcem bio uz narod Vijetnama, narod Nikaragve tako sam i uz narod Poljske. Ja sam uvijek uz narod. S uvjerenjem i riječju, jer drugo i nemam… Želim reći da praveći tu pjesmu nisam želio stvoriti neki panegirik Poljacima. Želio sam da napišem kako jest. Već sam govorio o tome da je Poljska u jesen ‘80. imala sličan problem kao i mi 1948. Misleći u toj pjesmi na Poljsku ja sam uvijek u sebi duboko mislio na nas. Mislio jer znam da se tako krupne stvari ne mogu riješiti sa strane kao što ih ni vojska ne može riješiti. Mogu se pobiti tisuće ljudi ali se time zauvijek neće riješiti problem…

Mi smo smrtnici, možda nećemo doživjeti pravi ishod ali znam da krvavi sistemi uvijek propadaju. Recimo Bastilla. Pala je 1789. a evo Francuska je tek nedavno postala socijalistička. Ali Bastilla je pojam, simbol. Mislim da je i Poljska simbol. Svijet će otići dalje ali više nikada neće biti kao prije te jeseni 1980., zar ne?

Kao što u našoj muzici neće biti isto kao prije pojave Azre. Ja mogu nestati ali više neće biti isto. Neka će se budala naći…

Koliko te dotiče trenutak u kome smo sada? Ima li nešto o čemu bi pjevao a još nisi?

Pjevam o svemu i to vrlo zrelo. Nevolja je što ne znam koliko ću još moći. Nije mi stvar za svoju guzicu jer ja nemam ništa za izgubiti. Strah me je za pjesme, taj proizvod. Ogroman rad stoji iza svake od tih pjesama, mnogo sam proživio da bih takvu pjesmu stvorio. Pjesnik nije moj ego nego moj rad. A to je ljudska svojina u ime socijalizma.

Bojim se da me netko može spriječiti da pružim što mogu, a mogu još puno toga. Koliko je to mnogo u širim razmjerima ne znam, ali u našoj prosječnosti, u svom ovom autorskom sivilu, to može vrijediti.

Na kom nivou se bojiš da bi mogao biti spriječen, onemogućen?

Sprečavaju me na svim nivoima. To su perfidne stvari. Jedino me još nisu uhapsili.

U tom kontekstu: koliko ti je lako biti Johnny Štulić?

Meni bi najteža kazna bila da nisam ovo što jesam. Odmah bih se ubio. Bez obzira koliko mi je teško ja sam vrlo sretan. To je moja sloboda… Svjestan sam da sam nitko i ništa. Puno veće gubice od mene, kada se okrenulo kolo sreće, bile su brisane sa slika i iz knjiga. Niko nije ništa, takvo je vrijeme. Valensa je ništa. To je ono najgore. Pjesnik je ništa. On je uvijek na početku. Ja sam tigar od papira, uvijek na nekom početku…

Recimo, da je Bregović htio da bude zvijezda na početku. A za to trebaš imati strahovito jak želudac i živce da ne poludiš. Stalno biti pod lupom – to je užasan pritisak. Ne poznajem dovoljno Bregovića da bih rekao kako sada izdržava i koliko se kaje te prve želje…

Na tvom početku kakva je ambicija postojala?

Ovako, s devet-deset Beatlesi su me stvarno drmnuli. Nisam kužio engleski i nisam znao što sve to znači. Kad danas prevodim te pjesme shvaćam da je ono što me je onda pogađalo upravo ono što sam i pretpostavljao. Vremenom sam i ja osjećao da mogu, neka mi ljudi oproste, biti bolji od drugih u nekim stvarima.

Za neke stvari mogu biti velika gubica. Ubijalo bi me ono kad idem ulicom a drugi ne znaju ono što ja znam i mogu. To je kao kad te zdravog strpaju u ludnicu.

Jesi li imao neke značajne uzore?

Paganini! U gimnaziji sam bio lud za Paganinijem. Inače idola nikad nisam imao… Beatlesi su me uvukli u ovo ali ja bih nešto i ovako bio. Vjerujem da bih postao dobar nogometaš. Bio sam lud, da mi je netko posvetio pažnju bio bih Beckenbauer. Samo mi je falio rad. Talenat je baš ništa. Sad izgleda blesavo, ali bih sigurno uspio… Važno je uložiti energiju, vjeru i rad, rad, rad.

Znaš ono u šahu; dospiješ donekle, otvori se kombinacija koja pruža deset varijanti. Potrebna je osnova, da dopreš do prve kombinacije, e, za to je nužan rad. Kad dospiješ do nekih pozicija onda počinju da se zadovoljavaju drugi kriteriji.

Ne uklapam se jer sam svjetska gubica

Dobro, vratimo se tvojim ambicijama. Koliko si onu prvu zadovoljio?

Djelomično! Čovjek govori cijelim svojim bićem i ja osjećam da sam još pri početku. Sudeći po objavljenom opusu, ja sam pjesnički možda tek u prvoj polovini… Što se tiče muzičkog; sada bih morao naći s ovim znanjem band s kojim bih ponovo sve ove pjesme odsvirao. To bi bilo pravo.

Jesi li 1978. vjerovao da ćeš dovde dogurati?

Ja sam vidio drugi kraj tunela, viziju svjetla, ali nisam znao hoću li i dokle dospjeti. U sebi sam čuo daljinu, ali sam znao da je sve tako neizvjesno.

Zanima me nešto drugo: kolika je cijena tvog neuklapanja u vladajuće sisteme domaće rock scene?

Imam svoje povijesne okolnosti zašto sam drugačiji od drugih. Htio sam uvijek da ljudi pa i muzičari misle svojom glavom. Nastojim misliti svojom glavom uz sve svoje užasne greške i mane. Najviše što svojoj zemlji mogu dati je da razmišljam svojom glavom. Neću da osrednjost vlada. Neću da osrednjost sve određuje u fahu. Mnogi muzičari ni ne pokušavaju da se odvoje od te poražavajuće osrednjosti…

Ja se ne uklapam u našu scenu jer sam svjetska gubica. Nije se uklopio ni Pogorelić. Vjerojatno se ne bi uklopio ni Tesla… Baza je važna a taj faktor osrednjosti varira u svojoj osrednjosti.

Bio si oklevetan kao demagog?

Ja demagog? Da prodam nešto? Kako da ja kažem da nisam demagog? Nije važno što ja kažem, važno je ono što ja radim. Uzmimo, ja sam veliki glumac ali pijem i smrdi mi iz usta. Da li to znači da sam slabiji glumac? Istinu je teže dokazati nego laž. Kunem se bogom da sam pošteniji od drugih. Kako mogu biti ja demagog kad ne jebem nikoga?

Kako bi volio da te ova generacija, koja ti je naklonjena, zapamti: kao pametnog ili kao knjiškog čovjeka?

Ni jedno ni drugo, ima i pametnijih i knjiškijih od mene. Volio bih da me svrstaju u anarhiju. Ljudi ne znaju što znači anarhija. Ne znaju ni što je primitivan. To ne znači: uh, kako smrdi, već prvobitan. Anarhija doslovno označava: pomanjkanje autoriteta. Ništa više. A ja hoću da čovjek bude čovjek. On nije čovjek što ima dvije ruke i dvije noge nego zato što ima tu svoju glavu. Volio bih da cvjeta na tisuće cvjetova.

Zar to nije komunizam? Da svako misli svojom glavom, da želi bolje svima – ako to nije komunizam, ne znam što je drugo.

Jesi li razmišljao nekad o publici koja ti vjeruje. Koja tako iskreno prihvaća to što ti radiš?

Raduje me pošto i ja u to vjerujem… Mene muči nešto drugo; zašto ljudi nikad ne uče iz povijesti. Ne iz dnevne politike već iz povijesti. Kako ne shvaćaju da sve ide po nekom kodu… Pusti manipuliranje ljudima. Bez obzira na pobjednika, bez obzira na crno ili bijelo. Ne gleda se šifra, kod – već uvijek ljudska glava.

Tvoja nova ploča se već trebala pojaviti. Zašto kasni?

Pitanje je hoće li se uopće pojaviti. Problem je jedna pjesma, naslov joj je “Nedjeljni komentar”. U toku su neke konzultacije i ne znam sudbinu, konačnu odluku. Ja pjesmu neću skidati s ploče.

Ako se ona ne može pojaviti – prekidam suradnju s Jugotonom, a ako ne mogu naći nekog drugog izdavača prestat ću s radom… Meni je stalo do te ploče jer ona sadrži 44 pjesme u koncertnom izdanju, dakle predstavlja jedno zaokruženje dosadašnjeg djelovanja Azre.

Zašto se ta ploča zove “Ravno do dna”?

To je moje čišćenje pred samim sobom. Čas samokritike. Onda, postoji i druga dimenzija svega. Tako se, na kraju, i jedna pjesma zove.

Zanima me nešto drugo. Bregović uporno tvrdi kako je sve to, tvoj i njegov posao, zapravo posao za luđake.

Da vidiš jest… to prije nisam znao. Radiš ilegalno, protiv bogova i protiv ljudi. Kradu te, varaju… Nije pitanje love već pitanje ideje. Nikad nisam siguran da te neko jutro neće pokupiti zbog nekog razloga. Država uzima lovu, ti koji će te pokupiti i oni žive od tvoje zarade… Sad, Bregović ima drugačija iskustva i on više sudi po svojim cehovskim horizontima. Ja sam pomalo van toga, lakše mi je pošto ne zavisim od ceha. Al’ to nije poruka.

Ne znam, ali mi je teško da vjerujem da su baš svi u toj mjeri luđaci.

Slušaj, nitko od nas nije bukvalno lud. Ali, reci mi jednog umjetnika koga kroz stoljeća ljudi nisu držali za ludog? Umjetnik drugačije vidi svijet, a ljudi se toga pribojavaju. Kad čovjek nakupi više saznanja od drugih on mora eksplodirati na neki način i to je opasno… Mi smo oni koji uvijek dolaze s druge strane.

Možda će mi ostati samo koncerti

Bi li se s nekim mijenjao?

Ne. Jedino ako bi me stavili na muke, mijenjao bih se s nekim tko nije na mukama.

Da li bi trampio neku svoju manu?

Volio bih da malo bolje sviram tu gitaru. To mi ne bi škodilo.

Reci, vidiš li sebe kao nekog vođu?

Ja ne igram ulogu vođe, ne želim biti Valensa. Možda sam nekakav vođa jer govorim neke stvari… Živim, a dobro znam da ću umrijeti… Mada, kada bih ja bio predsjednik, kao što je govorio de Gaulle, onda bih nekoga uvrijedio…

Na kraju bih te zamolio za jedno mišljenje; kako ti izgleda “Sunčana strana ulice” s ove distance?

Baš sam je prije neki dan slušao. To je dobra ploča, mada bi se dala bolje napraviti. Moja je nevolja u tome što imam mnogo boljih pjesama, a nisam siguran hoću li uspjeti objaviti ih. Oduvijek sam želio da mi pjesme izađu, da dopru do ljudi, tako i sada… Možda će mi ostati samo koncerti, možda ni oni… Dolazi 1984. Orwellova 1984. Ostalo je tako malo vremena. Ljudi moraju ravno do dna, moraju se otrijezniti. Cijena je velika. A ja imam samo pjesme i ništa više.

Razgovarao: Petar Popović, foto: Ivan Posavec (Intervju, 1982.)

“Sutra možeš pročitati u nekim novinama kako je Johnny Štulić osuđen zbog neprijateljske propagande a da nitko ne zna zašto. Uvijek se nađe neki paragraf o klevetanju sistema… Pazi, treba uvijek znati zašto neki čovjek nešto radi. Ja nisam opterećen ni nacionalnim ni klasnim pitanjem, bilo čim.

Sin sam ove Jugoslavije od glave do pete. Kao umjetnik nemam ništa osim riječi a njima želim ukazati na stvari koje se ne rade dobro. Ja sam savjest, istovremeno čovjek koji ne želi da unovči svoju savjest. Živim od svog rada. Gledaj čisto ekonomski: u mene nitko nije uložio ništa a država je od mene uzela za godinu i po čistu milijardu i pol. To je 50 godina tvoje bruto plaće. ’Ajdemo da vidimo kakva prava ja od toga imam? Totalno me negiraju a uzimaju moje pare od kojih žive i grade svoje vile. Nema veze što on ima vilu a ja nemam, ali neka makar nečemu iz te vile koristi. Kad sputava, kad stvari vodi ka propasti, kad uživa i ne da svoje, što zapravo nije njegovo, onda to postaje klasno pitanje.”

*****

“Uz industriju straha i mi živimo sve gore i gore. Mada, paradoksalno, mislim da ljudima nikad nije bilo bolje u tom gore. Nekad jedan od tisuću nije bio gladan, danas pet od hiljadu nisu gladni a to je bolje. U masi nepravdi, gladi, užasnih stvari to je fizički bolje, što se tiče duhovnog to je otvoreno pitanje.

Kriteriji morala i estetike se relativno često mijenjaju. Stari Grci su imali kriterij ljepote. Rat, hiljade mrtvih a onda čuješ da su zaklali nekog kormilara broda koji je bio lep kao Apolon. Herodot kaže: vidi barbara ubiše lijepog čovjeka! Danas je obratno – tko vodi računa jesi li lijep ili mrtav, čim se vidi krv svi padaju u nesvijest. Nismo gladni, nismo žedni ali neki te crv jede i muči. Da li je bolje da te boli, budeš mučen al’ da sačuvaš nešto čovječje ili da imaš sve al’ da je tako sterilno. Što je, stvarno, bolje?”

byka.com/visoko.ba