Orhan Pamuk: U povjerenju sa Sarajevom

Turski pisac Orhan Pamuk nedavno je boravio u glavnom grada Bosne i Hercegovine gdje je prisustvovao premijeri predstave „Snijeg“ u Narodnom pozorištu Sarajevo. Za istoimeni roman 2006. godine nagrađen je Nobelovom nagradom za književnost. U prepunoj sali Oružanih snaga BiH, Orhan se sreo s bh. novinarima, te ljubiteljima njegove pisane riječi. Pamuk je govorio o razlozima zbog kojih je izabrao biti pisac, odnosu s ocem, Istanbulu kao vječnoj inspiraciji, romanu „Snijeg“, Andriću, i priznanjima

Pamuk i dalje svoje knjige piše rukom, djela su mu prevedena na više od 60 jezika, te spada među najznačajnije pisce ovog vremena.

Zašto sam postao pisac? Dolazim iz porodice inžinjera, čak mi je i djed bio inžinjer. Od mene se očekivalo da krenem njihovim stopama, ali mene je mnogo više privlačilo slikarstvo. Porodica je odlučila da budem i inžinjer i slikar. Tako je bilo do moje 22 godine. U knjizi „Istanbulu“ objasnio sam zašto nisam postao slikar, nego pisac. Ne postoji samo jedno objašnjenje. Nadajući se da ću postati slikar jednog dana, znao sam da je to jedan usamljeni život u kojem neću primati naređenja od nadređenih niti od onih ispod. Želio sam biti neovisan i uskladiti svoje misli kroz kreativnost. Pripremao sam se za slikarstvo ali kao što sam objasnio u posljednjoj rečenici svoje knjige „Istanbul“ prešao sam na pisanje.

Odnos s ocem? Gunduz Pamuk bio je turski biznismen. U mladosti, želio je biti pisac, ali kako priznaje Orhan, u roj namjeri nikada nije bio odlučan i ozbiljan poput njega. Orhan je odrastao s majkom Sekurom i bratom Sevketom. Otac bi često iznenada nestajao i nije ga bilo mjesecima, dok je porodica iščekivala njegov povratak. U njegovim knjigama i djelima tematika je često muška figura, a najčešće je to otac. U knjizi “Crvenokosa“ dotakao se iskustva rasipnih očeva i usamljenih sinova.

– Moja prva knjiga je bila „Dževdet i njegovi sinovi“, otac je bio prvi koji je pročitao jedan od njegovih početnih dijelova, a kasnije je pročitao i knjigu. Vjerovao sam njegovom književnom ukusu jer je mnogo čitao na turskom, francuskom, engleskom. I brinulo me je šta on misli. Bilo mi je važno njegovo mišljenje kada je pročitao moju knjigu, i umjesto da bilo šta kaže samo me je zagrlio. To je bio jako dobar znak i važan momenat u mom životu.

Da li sam opsjednut Istanbulom i da li sam zaljubljen u njega? Ne, to je zaista prirodno da sam pisao o ljudima koje poznajem, o porodici. Svi pisci pišu o svojim prijateljima, porodici, svojim iskustvima i ljudima koje poznaju. Nikad nisam bio svjestan da pišem o Istanbulu, već o ljudima u Istanbulu, o njihovoj ljudskosti, dešavanjima, životima.

Zašto sam napisao “Snijeg” Počeo sam razmišljati o političkom islamu, početkom devedesetih. Tada sam rekao sebi da ću jednog dana napisati politički roman. Rekao sam to u istočnom dijelu Turske, u gradu Karsu, i onda kada sam otišao tamo, ostao sam da živim neko vrijeme, to je izuzetno hladan grad na ruskoj granici, ja sam jednostavno osmislio priču gdje je taj grad odsječen od ostatka Turske, i civilizacije, trebalo mi je tri godine da napišem knjigu i kada sam je završavao desio se 11. septembar. Međutim, pošto dva lika u mojoj knjizi pominju Bin Ladena obrisao sam te dijelove. I ta knjiga je dijelom bila uspješna zbog 11. septembra.

Nova knjiga? Pišem historijski roman, zove se „Noći kuge“. Radnja je smještena na otomansko ostrvo na Mediteranu, zapravo sam izmislio ostrvo, ono ne postoj, a radna kreće od 1890-ih, i vremena kuge koja je došla iz Kine i Indije. Milioni ljudi umire od kuge u Kini i Indiji, ali u Evropi se ništa ne dešava. I moje pitanje je zašto ljudi u Evropi nisu umirali. Odgovor je upravo u mojoj knjizi.

„Zašto pišeš?“ – ovo pitanje u karijeri mi je postavljeno najviše puta. Uvijek dajem drugačiji odgovor, nekada jednostavno kažem da ne znam zašto pišem, ali se osjećam jako dobro i nadam se da osjećate isto tako čitajući moja djela

Svaki pametan čovijek zna da je život lijep i da je njegov cilj biti sretan… No ipak su na kraju samo glupi sretni. Kako to objasniti?

Čovjek se jedino u opasnostima može usredotočiti na život

Oni koji traže samo sreću, nikada je ne nađu

Visoko.co.ba/azra.ba