Oro Ibrišimović, sin legendarnog pisca: Nedžad je trebao dobiti Nobelovu nagradu

Nedavno je odštampano nekoliko prvih primjeraka devetog izdanja “Vječnika” i drugog izdanja “El-Hidrove knjige”, krucijalnih djela jednog od najvećih bh. pisaca svih vremena Nedžada Ibrišimovića. Oro Ibrišimović, najstariji sin bh. velikana za Klix.ba se prisjeća kako je izgledao život s ovim piscem, slikarom i kiparom koji je preminuo 2011. godine, a ispričao nam je i nekoliko anegdota.
Roman “Vječnik” je višestruko nagrađivani roman koji je do sada doživio osam izdanja i koji je preveden na engleski i češki jezik, a Nedžad Ibrišimović ga je pisao gotovo pola vijeka, tačnije 47 godina. Svojevrsni nastavak ovog remek-djela savremene bh. književnosti, koje govori o čovjeku koji živi skoro 5.000 godina, je “El- Hidrova knjiga” objavljena prvi put prije osam godina.

Za nova izdanja ovih djela zaslužno je Legološko udruženje u BiH uz pomoć Fondacije za izdavaštvo pri Federalnom ministarstvu za kulturu i sport.

Oro Ibrišimović nam na početku priča kako mnogi domaći, ali i svjetski akademici, profesori, književnici i intelektualci smatraju da je Nedžad Ibrišimović za svog “Vječnika” trebao dobiti Nobelovu nagradu za književnost.

“Roman ‘Vječnik’, kao i njegov nastavak ‘El-Hidrova knjiga’, su kruna Nedžadovog spisateljskog rada i cijeli život je uložio u njih. To su knjige mudrosti, jer je svaka rečenica neka posebna tajna koju čitalac mora sam da otkriva. Nedžad je u ‘Vječniku’ i napisao ‘Knjiga nije nikad samo ono što u njoj piše’, već je mnogo više od toga. Pored toga, naše tržište je tražilo nova izdanja jer su prethodni izdavači rasprodali svoje zalihe, a potražnja za njima je velika. Iz dana u dan javljaju se novi čitaoci ili ‘čitači’, kako ih je Nedžad volio zvati. Sve je više mladih ljudi koji otkrivaju Nedžadovu pisanu riječ, što me posebno raduje i daje motivaciju da djela budu uvijek dostupna”, kaže Oro Ibrišimović.

Tokom pisanja “Vječnika” na jednoj stranici je imao 160 ispravki

Kako spominje, živjeti i provoditi vrijeme s Nedžadom Ibrišimovićem bilo je nešto sasvim uobičajeno, kao i u svakoj drugoj porodici, bez obzira na činjenicu što je on bio umjetnik. On govori da je Nedžad bio veoma strog, neko će reći i ters, ali je bio i perfekcionista. S druge strane, kaže da je bio i pristupačan, zanimljiv te da se volio šaliti.

“Nisam imao nikakvih restrikcija, ali se znalo da kada piše, mora biti apsolutna tišina i to se nije smjelo remetiti. Iz perspektive djeteta, sasvim standardan život, ali iz sadašnje perspektive, mogu reći veliko bogatstvo življenja i odrastanja. Volio je knjige i čitanje, a nas djecu nije opterećavao da moramo čitati. Kao petnaestogodišnjak sam uzeo da čitam ‘Rat i mir’, a on se samo nasmijao i rekao da ostavim to i da ima vremena za takve knjige. Sada čitam po desetak knjiga u isto vrijeme, što profesor Danko Plevnik naziva uporednim čitanjem. Družio se i sa svjetskom elitom, ali i s ‘običnim’ narodom. Nije pravio razlike između njih. Šetnja po sarajevskim ulicama je trajala satima, ali ne zato što smo sporo šetali, već što je svaki minut stajao i pozdravljao se s ljudima. Tako je bilo i po cijeloj BiH. Učinio je da se osjećam ponosno gdje god bih se u svijetu pojavio, da volim svoju zemlju i svoj narod, da cijenim i poštujem ljude, da se ljubazno i lijepo ophodim”, priča nam Oro.

Nedžadov stariji sin ističe da su njegovom ocu trebali tišina i mir za koncentraciju, ali i to da mu inspiracija za pisanje nije dolazila kada je on htio. Kaže da je pisao teško, ali da je svaka napisana riječ imala svoj smisao. Govorio je da kada na papiru napiše riječ “kiša”, želi da papir ostane mokar. Dobro je pazio šta piše i tu je bio veoma kritičan. Za vrijeme pisanja “Vječnika”, govori Oro, na samo jednoj stranici je napravio čak 160 ispravki.

“Njegova obavezna dnevna rutina u ranim jutarnjim satima bilo je ispijanje bosanske kahve, novine i cigarete. Nekada se po cijeli dan i noć zatvarao u sobu i pisao. Kada se posveti skulpturama, onda ga ništa drugo ne zanima, čak ni hrana. Ista situacija je i sa slikanjem, a bilo je perioda kada me samo nazove i kaže da ga vodim negdje, bilo gdje, bila to šetnja po gradu, odlazak na utakmicu Želje, neka izložba, promocija, bilo šta”, prisjeća se Ibrišimović.

O Nedžadu Ibrišimoviću bi se moralo više govoriti i pisati

Koliko može primijetiti, liku i djelu njegovog oca se posvećuje onoliko pažnje koliko njegova porodica i nekoliko prijatelja urade. Svi, ama baš svi, imaju samo riječi hvale i poštovanja za Nedžada, ali se to slabo odražava na konkretnim primjerima, kaže on.

“Nedžad je toliko svestran umjetnik da je pored pisanja bio skulptor i slikar. Poznate su njegove čuvene skulpture sa sjenom, koje su jedinstvene u svijetu. Sarajevski fotograf Almin Zrno se potrudio i napravio fotografije manjeg broja nama dostupnih Nedžadovih skulptura. Bio je prisutan i u pozorištu predstavama kao što su ‘Karabeg’, ‘Ugursuz’ i ‘Woland u Sarajevu’. Toliko je radio i ostavio djela da bi se svaki dan trebalo i moralo o njemu govoriti i pisati. Volio bih kada bi se menadžeri i odgovorne osobe institucija kulture više posvetili Nedžadovim djelima i ovo neka im bude neka vrsta poziva na saradnju. Nema nikakvih inicijativa, a trebalo bi biti od ANUBiH, Društva pisaca BiH, PEN Centra i mnogih drugih”, smatra Oro.

Ipak, ističe kako je nedavno bio prijedlog Općine Centar Sarajevo da se škola u izgradnji na Šipu nazove po Nedžadu Ibrišimoviću, što je njegovu porodicu veoma obradovalo. No, Oro smatra da je Nedžad zaslužio i mnogo više te naglašava kako mu je u jednom trenutku bilo posebno krivo što su ga neki, kako ih naziva, zlonamjernici koji imaju monopol nad vrednovanjem književnosti prozivali zbog njegove ličnosti, a ne zbog njegovih djela.

“Nedžad je uvijek imao jasan stav, znalo se kome pripada i nije bježao od svog identiteta. Bio je ponosan na svoj narod i svoju zemlju, o vjeri je govorio s posebnim nadahnućem. To je vjerovatno smetalo i smeta nekolicini zlonamjernih ljudi koji su svoje prste upleli u kulturu i umjetnost. Stvarali su mu mnogo problema, jer su veoma negativno predstavljali Nedžada Ibrišimovića svojim studentima, sljedbenicima i javnosti. Smetala im je njegova iskrenost, ali i znanje koje je stekao kroz cijeli svoj život. Neki su se pokušali okomiti na ‘Vječnika’, pokušavajući napraviti od te knjige neki prosječan roman, kao da ga je pisao pisac početnik, a ne akademik i iskusni, mogu reći i pisac evropskog i svjetskog kalibra. Na svu sreću, ‘Vječnik’ ide dalje, a ti negativci ostaju daleko iza nas. Možda se i poprave, jer mislim da dobro znaju ko je i šta je bio Nedžad Ibrišimović i koju snagu imaju ‘Vječnik’ i ‘El-Hidrova knjiga'”, zaključuje Oro Ibrišimović priču o svom ocu.