Predstavnici Sokolskog društva iz Visokog u Parizu, 12. jula 1930. godine. U donjem redu, u sredini, sjedi Mirko Vukojević, najzaslužniji za postojanje oba nacionalna sokolska društva u Visokom.
(Fotografija je vlasništvo Predraga Mitrovića iz Visokog)
Visoko.co.ba/Neven Krajišnik
Najbolji teniser svijeta Novak Đoković stigao je u Sarajevo s porodicom, a prema najavama trebao bi u naredna dva dana stići i u Visoko. Tačnije, kako je najavljeno, srbijanski teniser trebao bi stići u posjetu visočkim piramidama.
Đoković se nedavno oporavio od koronavirusa, a kako se ova zaraza pojavila na turniru Adria Tour, koji je on organizovao, njegov prvobitni dolazak u glavni grad BiH, u kojem je trebao igrati egzibicioni meč protiv Damira Džumhura, je otkazan.
Trenutno je prvi teniser svijeta ipak s porodicom u Sarajevu, a on se nije previše zadržao u samom centru grada i odmah je otišao na Trebević, gdje se smjestio u hotel Pino Nature i tamo će boraviti tokom ove posjete.
Đoković je ranije više puta govorio kako ima veliku želju doći u Sarajevo i to je planirao uraditi kao završni dio etape Adria Tour, no kako se koronavirus pojavio među teniserima, turnir je otkazan, a samim tim i njegov dolazak u glavni grad BiH.
Visoko.co.ba/Klix.ba
U Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu (KCUS) u poslijepodnevnim satima testiran je još 131 uzorak na prisustvo koronavirusa od čega je pozitivan 21 uzorak.
Najveći broj novozaraženih je u Cazinu i to šest.
U Olovu, Visokom i Kaknju zabilježena su po tri nova slučaja, Sarajevu i Bihaću po dva, dok je u Tešnju i Goraždu pozitivan po jedan uzorak.
U izolatoriju Podhrastovi hospitalizirano je 49 bolesnika, od kojih su dva priključena na respirator.
Visoko.co.ba / Avaz
U osvrtu objavljenom na web-stranici Eko Foruma 19.05.2020.g. je komentarisano donošenje Akcionog plana zaštite zraka u ZDK na 53.sjednici Vlade ZDK održanoj 30.04.2020.g. “samo” sa 15 godina zakašnjenja. I u aktivnostima koje su prethodile izradi tog plana te formiranju stručnog tima su i tada bile izostavljene NVO i javnost, ona druga strana zbog koje se i donosi akcioni plan. Ako na jednu stranu skupimo zagađivaće i institucije vlasti koje su zadužene za sprovođenje mjera monitoringa i organizaciju sistema zaštite okoliša a u sklopu njega i zaštite zraka, očito je izostavljena ona druga, važnija komponenta, JAVNOST i NVO. Znajući ove činjenice, na 22.sjednici Vlade ZDK održanoj 02.06.2020.g. poslanica Renić Sanja je postavila poslaničko pitanje i zatražila pismeni odgovor Ministarstva za okoliš ZDK. U prilogu je priložen dobijeni pismeni odgovor nadležnog resora Vlade u kojem su ponovno navedeni neistiniti navodi.
Potpuno se slažemo da su bili prisutni, sa jedne strane :
predstavnici svih općina, dakle predstavnici vlasti,
Arcelo Mittal, Natron Hayat Maglaj i svi ostali navedeni zagađivaći,
predstavnici institucija koje zarađuju za svoj život braneći naša prava da ih ne nabrajamo, dakle opet predstavnici vlasti, i
predstavnici pozvanih medija.
Potpuno se NE SLAŽEMO da su sa druge strane bili predstavnici javnosti i NVO jer ih ponovo nema, iz razloga poznatih izrađivaćima plana i organizatorima JAVNE RASPRAVE.
Prema ovome, tvrditi da je održana validna javna rasprava a da pri tom na njoj nisu sudjelovali predstavnici javnosti i NVO i da su zadovoljene zakonske norme koje propisuju postupak i sadržaj donošenja odluka u najmanju ruku ne odgovara istini i samo je nastavak kontinuiteta nesaradnje Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK sa JAVNOŠĆU i posebno NVO iz oblasti zaštite okoliša.
Znajući da imamo nesreću da živimo u najurgoženijem kantonu u Federaciji BiH što se tiče zaštite okoliša, da imamo potkapacitirano Ministarstvo i po mogučnostima i po broju ljudi, da im je glavna djelatnost zbog toga prenos nadležnosti na one osposobljenije i spremnije, da im je najveći godišnji posao raspodjeliti novac dobijen od FZO Federacije kroz projekte na kantonalnom nivou bez bitnog uticaja na očekivane rezultate utroška tih sredstava na ukupno stanje zaštite okoliša, nismo ni očekivali NIŠTA VIŠE.. Dobili smo samo još jedan dokument u nizu na kojem su već poznati pojedinci ubrali honorare, materijal koji nikog ni na šta ne obavezuje i za čiji se ishod realizacije odmah u startu može reći – bačen novac.
Dokaz tome je da u programu rada Skupštine ZDK za 2020.g. nije predviđena ni jedna tačka iz oblasti zaštite okoliša a Fond zaštite okoliša Federacije 2020. godine neće raspisivati uobičajeni konkurs za prijavu projekata iz oblasti zaštite okoliša. Novac iz ekoloških naknada ove godine ode za pokriće kriminalnih projekata iz oblasti pandemije COVID-19. Živi nam bili i iduće godine, bilo Covida-19 ili ne, zagađenja će sigurno biti.
Alibegović Zlatan
visoko.ba/zenicablog.com
Rukometni klub Krivaja iz Zavidovića predstavio je novo pojačanje pred nadolazeću sezonu. Radi se o iskusnom Jasminu Omeroviću, koji se nakon nekoliko godina vratio tamo gdje je i počeo.
Omerović je osim Krivaje nastupao i za Maglaj, Vogošću i Čelik odakle odlazi u Bugojno. Prošle sezone nastupao je za Iskru iz Bugojna. Ovaj 28-godišnji rukometaš igra na poziciji desnog krila.
Krivaja je prije nekoliko dana predstavila i Seđada Abdurahmanovića, koji se takođe vrati u Zavidoviće, a ugovori su produđeni sa skoro svim igračima iz proteklog dijela sezone.
visoko.ba/zdici.info
Projekcija filma ‘Glasovi Srebrenice’ upriličena je u Sarajevu, dan poslije obilježavanja 25. godišnjice od genocida u Srebrenici, a sadrži 1.307 video svjedočenja osoba preživjelih iz jula 1995. godine.
Predstavnik preživjelih Hasan Nuhanović kazao je novinarima da opsežan materijal, prikazan u filmu, služi rekonstruiranju događaja u i oko Srebrenice u ljeto 1995. godine. Razgovori su snimljeni specijalno za potrebe tog filma.
Precizira da će kolekcija izjava biti pohranjena u arhivu Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari. Dodaje da je film snimljen uz podršku Fondacije Cinema for peace sa sjedištem u Berlinu, prvenstveno materijalne.
“Dio svjedočenja pohranjen je već u Memorijalnom centru Srebrenica, dio je u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti u Sarajevu. Na kraju, kolekcija tih izjava naći će se u arhivi Memorijalnog centra Srebrenica Potočari”, naglasio je.
Nuhanović kaže da je sudjelovao u kreiranju tog filma, ali danas ga je prvi put gledao u cjelini. Za njega je to značajna arhiva. Svjedočenja preživjelih za njega su značajan doprinos memorijalizaciji.
I predsjednica Udruženja ‘Majke Srebrenice’ i jedna od sudionica filma Munira Subašić ističe značaj dokumentiranja sjećanja te kaže da su se potrudili ispričati istinu jer je istina za njih najvažnija.
“Za nas to znači mnogo. Jednom kad nestane majki, da istina ostane”, naglasila je.
Iskoristila je priliku na istakne i važnost donošenja zakona o zabrani negiranja genocida. Vjeruje da bi im takav zakon mnogo pomogao te kaže ‘veličanje ratnih zločina, pričanje neistine bolno je’.
“Posebno za buduće generacije, omladinu koja treba zajedno da živi. Nije za majke, mi znamo istinu. Hoću da moja unučad imaju prijatelje i među ljudima drugih nacionalnosti. Ali kako, ako ne znaju istinu, ako dio naroda koji negira genocid nije prošao kroz istinu i nije se oslobodio mržnje”, naglasila je Subašić.
Raspored najavljenih kontrola brzine kretanja vozila je informativnog karaktera. Osim ovih, rade se i nenajavljene kontrole, posebno na mjestima gdje se razvijaju veće brzine (poslije stacioniranih radara, u gradskim centrima i sl.).
Stacionarni radari
M-17 Donja Vraca (općina Zenica)
M-17 Brankovići (općina Žepče)
M-17 Misurići (općina Maglaj)
M-17 Šije (općina Tešanj)
M-17 Pečuj (općina Zenica)
M-4 Žabljak (općina Usora)
Nestacionarni radari
PS CENTAR
Najavljene radarske kontrole za 12. 07. 2020. –
PS CENTAR
08:00 do 14:00 sati Topčić Polje
17:30 do 21:00 sati Jelina
22:00 do 01:00 sati Hece
PS TEŠANJ
Najavljene radarske kontrole za 12. 07. 2020. –
PS TEŠANJ
08:00 do 14:30 sati Dobropolje (Tešanj)
16:00 do 21:00 sati Jelah
22:00 do 24:00 sati Matuzići (Ganjgo petrol)
PS MAGLAJ
Najavljene radarske kontrole za 12. 07 .2020. –
PS MAGLAJ
08:00 do 14:30 sati Liješnica
16:00 do 21:00 sati Poljice (Kameni zamak)
22:00 do 24:00 sati Misurići
PS ŽEPČE
Najavljene radarske kontrole za 12. 07. 2020. –
PS ŽEPČE
08:00 do 14:30 sati Donja Golubinja
16:00 do 21:00 sati Goliješnica-BP Zovko
22:00 do 01:00 sati Tatarbudžak
visoko.ba/bihamk.ba
Foto: Sotheby's
Umjetnička slika slikara Sanyu, prozvanog “kineski Matisse”, na nedavno održanoj aukciji u Hong Kongu prodana je za 33,3 miliona dolara, što je još jednom potvrdilo njegovu umjetničku veličinu, piše CNN.
Naslikana pedesetih godina, umjetnina nazvana “Quatre Nus” prikazuje četiri nage ženske figure, što je inače specifičan stil ovog francusko – kineskog umjetnika.
Veliki broj aukcija, usljed pandemije koronavirusa bio je na čekanju, a ova prošlosedmična, s prodajom navedene umjetnine, oborila je brojne rekorde.
Astronomska cijena umjetnine ovog, za života neprepoznatog umjetnika, dosegla je višemilionski iznos za svega desetak minuta nadmetanja četverice kolekcionara.
Također, djelo “Nu” na kojem je prikazano nago tijelo ženske osobe dok leži na leđima, na aukciji koju je organizirala firma Sotheby’s, a koja se inače bavi posredništvom likovnih i dekorativnih umjetnina, u oktobru prošle godine prodana je za 25 miliona dolara.
Foto: Sotheby'sNaredni mjesec platno “Five Nudes” istoimenog umjetnika dostiglo je cijenu od 39 miliona američkih dolara.
Iako kineskog porijekla, Sanyu je vrlo mlad preselio u Pariz gdje je i umro 1966. godine.
Visoko.co.ba/klix.ba
“Ne biram uopće. Svi vole spontane fotografije. Kad slikam svadbe svi kažu ‘Hoće li biti onih spontanih fotografija kako ti znaš?’. Dobro je znati da znam na poseban način spontano uslikati. Samo što ove fotografije koje ti šaljem nisu spontane. One su ciljane i predstavljaju #zivotuvisokom iz nekog mog ugla. Sve sam ih označio upravo tim hashtagom na Instagramu, i tako želim u svijet socijalnih mreža poslati ljepšu, svjetliju, nasmijaniju i opušteniju sliku Visočana i Visočanki”, napisao nam je fotograf Almin Tabak uz mail s fotografijama koje je ekskluzivno za portal Visoko.co.ba ustupio.
Kažu da slika govori više od hiljadu riječi…
Zbog tog “pisanog pravila” – uživajte u fotografijama najpozantijeg visočkog fotografa Almina Tabaka, a koje su nastale kao dio projekta #zivotuvisokom na njegovom Instagram profilu.
Iz Politikinog zabavnika, od datuma 1. januar 1988. godine
“Preko moje ćuprije može da pređe i najteža lokomotiva”, kaže čovjek koji je svojim rukama podigao sedamnaest kuća.
“Odužio sam se sebi i precima, a pomogao znanom i neznanom”.
Ni pola sata hoda od Visokog, stojimo na obali Fojnice, čiste pritoke sve prljavije rijeke Bosne i razgovaramo s Asimom Kazaferovićem, zagledanim u novi most od betona i željeza, djelo njegovog nauma, para i dlanova.
“Moji su, starinom, Sarajlije”, počinje svoje kazivanje ovaj šezdesetogodišnjak. “I niko od nas nike bio đoksuz, nikogović, izdanak porodice koja nema neku svoju tradiciju. U mojoj je to podizanje zadužbina. Još moj čukundeda, poznati trgovac hadži Kazafer, što će reći “lav” ili “junak”, sagradio je u Sarajevu dvije daire – velike trgovačke magaze. U Varešu još stoji ćuprija mog dede hadži-Avdage Kazaferovića. A i kad sam ja bio dječak, uvidjevši da volim rad i da mi ništa nije mrsko, moj stric, mudar i učen čovjek reče mi: Dijete, gledaj da jednog dana napraviš svoju zadužbinu. Ti ćeš to moći…
Godinama kasnije, radeći, stičući i putujući svijetom, a prošao sam 29 zemalja, nosio sam u sebi amidžine riječi, k'o zavjet. Spoznao sam, čini mi se, sve strane novca i imetka, uvidio sam da je njihova moć nestalna i varljiva, kao i sam ljudski život. S godinama, došao sam do sve čvršćeg suda da velike pare imaju veliki smisao samo ako se od njih sagradi nešto što će koristiti mnogim ljudima, a ne samo jednom džepu i jednom insanu. Ostavi li čovjek, međutim, sve vrijedno što stekne i najrođenijim, otići će s ovog svijeta s gorkom mišlju da im je, možda, učinio lošu uslugu, da neće, naoko osigurani i bezbriži, cijeniti ni svoj, a kamoli tuđi trud. Tako sam učio svog sina i dvije kćerke, tako govorim i unucima. Jer niko od mojih predaka nije bio ni badavadžija ni batakčija, raspikuća.
S prvim sijedim na glavi, kad čovjek (ako išta ima u toj glavi!) počne sam od sebe da svodi račune, javio mi se u danonoćnim razmišljanjima – most. Možda to zvuči grubo i izgleda nevjerovatno, ali misao o mostu sve više me proganjala. Napravim li ga, kontao sam, neću iznevjeriti ni sebe, ni moje stare, a pomoći ću i znanom i neznanom.
Radio sam mnogo, znam nekoliko zanata. U mladosti sam imao radionicu za preradu kože. Kasnije sam bio transportni radnik, zatim auto-prevoznik, pa službenik. Meni se u životu ništa nije otelo: sve što sam naumio – ja sam doveo do kraja i sve svojim rukama. Evo i sad su pune žuljeva i sad s lakoćom mogu da podignem odraslog muškarca! A sagradio sam sedamnaest kuća…
Elem, tiho i strpljivo, skupljao sam pare i stavljao ih na štednu knjižicu. A prije 16 godina počeo sam da nabavljam građu za most.
Samo da koristi ljudima
Ove željezne grede i lukovi, sve ručno spojeno samo zakivcima, decenijama su služile kao željeznički most na rijeci Trstionici u Ćatićima. Kad je rashodovan i bačen u staro gvožđe vidio sam da je to izvrsna građa za moj budući most. Kupio sam je još 1971. i sklonio na sigurno mjesto.
Odluku gdje da podignem ćupriju nisam donio ni brzo ni lako. Želio sam da bude na mjestu gdje će ljudima najviše da koristi. Jer, ako se građevina kao što je most, i ne samo takva, sagradi i u najljepšem kraju, ali daleko od ljudi i njihovih potreba, odoše u havu, u vazduh, i pare i posao.
Iako sam o svojoj namjeri slabo pričao, uzdajući se najviše u samog sebe, od početka do kraja bilo je mnogo dosadnih znatiželjnika i čaršijskih “mudraca”, koji se nepozvani miješaju u tuđe misli i tuđe poslove. Tih već davnih godina ni odgovorni u opštinskim organima kao da nisu imali dovoljno sluha za ovu moju zamisao. Moja želja da Visokom darujem most činila mi se teško ostvarivom. Srećom, uspjeli smo, istina dosta kasnije i zajedničkim naporima, da napravimo most i između vlasti i jednog skromnog žitelja Visokog, koji je uvijek želio da pomogne svom gradu.
Dakle, poslije dugog razmišljanja, odlučio sam da most postavim ovdje, u kraju zvanom Luka. A evo i zbog čega.
Godinama sam gledao kako se žitelji sela Zbilje, s druge strane Fojnice, zlopate da bi stigli do Visokog. Po svakojakom vremenu morali su da pješače zaobilaznim putem više od pet kilometara da bi stigli na glavni drum. Ali, tu su ih, naročito đake, čekale druge, još opasnije nezgode: saobraćajnica nema trotoar, vozila je sve više, a samim tim i smrtnih slučajeva. U nekim godinama tu je ginulo i po desetak ljudi, najčešće djece. Nedaleko od mjesta gdje sam namjeravao da postavim most nalazi se i oko 50 vikendica, pa bi ova građevina itekako pomogla i njihovim vlasnicima. Najzad, ovaj živopisni kraj, čist, zdrav i blizu grada, biće veoma pogodan za odmor i šetnje visočkih penzionera.
Sad je i daleko – blizu
Kad sam se prije dvije-tri godine o svemu sporazumio s opštinskim organima i ovdašnjom mjesnom zajednicom Buci, radovi su počeli. Prvo sam, kopajući rame uz rame s radnicima koje sam sam doveo i platio, prosjekao i uredio pješačku stazu pored rijeke Bosne. “Radite koliko i ja i svima će biti dobro”, govorio sam im sve dok most nije bio gotov.
Napravio sam prilaze budućem mostu, debelim betonom zaštitio obalu, podignuo čvrste, armirane stubove nosače. U julu 1987. godine naročito vozilo dopremilo je 38 tona teške metalne dijelove za most.
Ne znam koliko sam za tu godinu dana ja sam radio na podizanju mosta. Pomagali su mi penzionisani rudari iz Breze. Uredno sam im platio. Živio sam za onaj dan, za onaj trenutak kad će dizalice, kao krunu, postaviti lukove. Sve ovo je bio težak, ali i veoma ugodan posao.
Prema projektu inženjera Milenka Pržulja, most je najzad bio gotov. Dugačak je ukupno 45 metara. Teški lukovi s lakoćom su se uklopili u cijelu zamisao. Odahnuo sam, gledajući kako narod, prvi put na tom mjestu otkad Fojnica teče, prelazi s jedne obale na drugu. Sad su im bliže fabrike i škole, pijaca i prodavnice… Sad im je bliži sav svijet.
Koliko novca je utrošeno za ovu građevinu? To zaista nije važno, ali sigurno mnogo manje nego što se misli, kao što je korist od mosta neuporedivo veća od tih para i tog truda. Znam da je ovo čvrsta i trajna ćuprija, koja će, potraju li mirna i sigurna vremena, nadživjeti ne samo mene, nego i Visočane koji se još ni rodili nisu.
Međutim, još imam posla oko prilaznih puteva. Zamišljeno je da se ovdje podigne i brana, uredi plaža i cijeli kraj pretvori u rekreacioni centar, moje ruke će opet biti potrebne. A za moju dušu odem ponekad predveče do Fojnice i mosta, gledam ga ovako kao sad, mislim na one davne stričeve riječi i misao Ive Andrića da svaki čovjek umire dva puta. prvi put kad umre on sam, a drugi kad propadne njegova zadužbina.
Zapisao: Ivan Lončar
Snimio Ljubomir Patrnogić
Visoko.co.ba/Arhiva Politikinog zabavnika, 1. 1. 1988. godine
