Koliko i kako Islamska zajednica degradira svoj narod u Srbiji pokazuje sinoćnji, gotovo nadrealan posjet ratnog zločinca Vojislava Šešelja obilježavanju 150 godina postojanja iste na teritoriji Srbije.

Prvi put sa Šešeljom na namaz

I možda bi cijeli ovaj hepening sa pozivom čovjeka koji Bošnjake smatra tek neposlušnim dijelom islamiziranog srBskog naroda bio i zataškan da nije bilo američkog ambasadora Kajla Skota, koji je bukvalno naletio na komandanta srpskih paravojnih formacija, koje su žarile i palile doslovno, od Srema do istočne Bosne. I čovjek onako zbunjen, pozdravio vojvodu među sveštenim licima i drugim zvanicama, pa napisao tvit.

A, tvit glasi: «Čestitke Islamskoj zajednici Srbije koja danas slavi 150 godina postojanja! Na prijemu naleteo na #Šešelj – drago mi je da čak i on slavi versku različitost Srbije. Postoji prvi put za sve.”

Iskreno se nadati da je ambasador Skot bio nabijen hiper dozom cinizma. Jer ako nije, onda je rečenica u kojoj se slave vjerske različitosti i u njoj Šešelj, blago rečeno suluda. No pustimo mi američkog ambasadora. Osim što je bio jedini čovjek koji je primijetio 200 kila žive srBske vage sa desna i podijelio to sa svijetom, njegova uloga je manje-više nebitna u ovoj sprdnji sa Islamskom zajednicom Srbije, vjernicima i zdravim razumom.

Došao po zastavu valjda?

A, zaista je najbitnija Islamska zajednica u Srbiji i njeni postupci. Pozvati Šešelja na jedan zvanični svečani događaj, samo par dana pošto je isti postao još zvaničniji ratni zločinac, van domašaja je svih sfera zdravog razuma. I zdravog i nezdravog. Čovjek koji je mapirao granice Velike Srbije, suludi agresivni pajac i rezervni točak svakog režima u Srbiji, od Miloševića do Vučića, šetkao se sinoć po prostorijama Narodne skupštine Srbije gdje je održan prijem.

U tim istim prostorijama Šešelj je navodno prije dva dana zapalio hrvatsku zastavu, izazvao međunarodni skandal, za koji nije odgovarao, a manje navodno, zapravo potpuno sigurno, sa svojim Radikalima je verbalno mobingovao poslanicu Demokratske stranke Aleksandru Jerkov, ostavivši joj umiljatu poruku na papriru “kurvo ustaška”. Ko će znati, možda je vojvoda navratio u inspekciju da provjeri ima li hrvatskog stijega i one “ustaške kurve”, da joj opet nekažnjeno očita lekciju. Može mu se.

I sad zamislite situaciju u kojoj u svom svečanom govoru, reis-ul-ulema Sead Nasufović veli da je Islamska zajednica Srbije neodvojivi dio države i društva, dok im se sa strane smješka vojvoda Voja, veliki prijatelj “Srba islamske vjeroispovijesti”. Objektivno, a i subjektivno, a i po kanonici ljudskosti, Voji ne da nije mjesto u Skupštini, ne da mu nije mjesto na javnim događajima, nego je Voja odaavno zreo za instituciju zatvorenog tipa pod stalnim nazorom i ograničenim kretanjem.

Neka Voje, Allah dragi najbolje zna zašto

No, čini se da ulemi Nasufoviću to nije toliko smetalo. A, vala ako njemu nije smetalo, onda NIKOME na prijemu smetalo nije. I ne da mu nije smetalo. Sav ponosan ulema zbori, kako prošlost treba da nam bude učitelj za bolju budućnost i ističe kako ima čast da obavijesti skup da je Vlada Republike Srbije Rijasetu islamske zajednice Srbije vratila na korišćenje Bajrakli džamiju i to je, kako je istakao, poklon muslimanima za ovaj veliki jubilej, na čemu je srdačno zahvalio.

Poštovani ulema, lijepo je biti zahvalan, krotak i ponizan, ali vi ste upravo “dobili” ono što je vaše i što vam pripada. Nije to nikakav poklon. Pa ne treba biti baš toliko zahvalan. Ili, barem ne treba biti zahvalan u toj mjeri da pozivate osvjedočenog ultranacionalistu i presuđenog zločinca na domjenak. Možda to Vama ne smeta, ali..

Ali, možda je malo, barem malo smetalo Bošnjacima Sandžaka, možda je malo, barem malo smetalo Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, možda…možda je zasmetalo svakom normalnom čovjeku sa tri čiste u glavi koji je čuo bilo kada za Šešelja. Možda. A, opet ne znam, vi ste mudriji i pametniji, sigurno znate za šta je dobar Šešelj na prijemu. Dobar je da vam počisti švedski sto, ali sam duboko ubijeđen da to nije poenta obilježavanja 150 godina Islamske zajednice u Srbiji.

I nije čudo što rijaliti pajac Šešelj sakuplja političke i medijske poene u za to predviđenim objektima zatvorenog tipa poput “Parova”, “Farmi”, “Zadruga”, ili da bude viđen na nekakvim četničkim sijelima, ali u Skupštini, na prijemu Islamske zajednice, pa do je takav grijeh i autogol za predstavnike naroda nad kojim je počinjen genocid i najveći zločini nakon Drugog svjetskog rata upravo zbog Šešeljeve ideologije.

Ljudi moji, pa osvijestite se! Ovaj čovjek NE SMIJE UĆI legalno u Bosnu i Hercegovinu! Ne smije. Ovaj čovjek putem skajpa ili po pozivu prima studente banjalučkog Pravnog fakulteta na interna predavanja o, šta znam, jebanju majke haaškim sudijama, što je samo po sebi dovoljno opskurno, degutantno i sramota je svakog normalnog čovjeka i od grada, i od studenata, i od “predavanja” koje drži ratni zločinac.

Ali ovo…E, ovo je novi stepen blama, koji još nema svoje ime.

Onda, slijedom događaja, treba očekivati kakvu titulu za vojvodu od strane Islamske zajednice Srbije. Možda muftija četnički. Takvih još nije bilo, ali što no reče veseli ambasador, postoji prvi put za sve.

6yka.com/visoko.ba

Ostaju u lošim odnosima zbog toga što je baš šteta izaći iz veze koju su gradili pet i više godina, ostaju u davno raspalim brakovima jer što će reći ljudi, a i bolje je ostati skupa zbog djece. Nebitno je to što će ta ista djeca svakoga dana slušati psovke i buku koja dopire iz njihove spavaće sobe.

Danas sam pročitala tekst na Loli i pismo djevojke koja me zgrozila. Ostala sam u šoku. I sama sam dijete rastavljenih roditelja i, vjerujte mi, voljela bih da su mi se roditelji rastali puno prije. Te traume ostaju za cijeli život. Iako ne shvaćaš, kasnije neke od obrazaca ponašanja svojih roditelja uzimaš sam i nesvjesno ih prenosiš u vlastite odnose.

Pristajala sam na odnose i veze koji su nalikovali propalim brakovima. Jela sam samu sebe mjesecima. Misli te mogu izjesti do te mjere da se to odrazi i na tvoje fizičko zdravlje. Voljela bih, naravno, da sam iz obitelji koja je i danas cijela, koja je i danas obitelj, no nisam i pomirila sam se s tim.

Naš je stan bio ring. Moji su se roditelji vrlo dug period borili riječima i psovkama. Svađe su ono čega se najviše sjećam iz djetinjstva. Nerijetko su stvari letjele kroz balkon i prozore. Omiljeni sport mojih roditelja bio je razbijanje tanjura. Omiljen hobi moje majke bile su suze.

I sada, kada pročitam riječi jedne djevojke koja je odrastala bez oca i koja poručuje drugim ženama da šute i trpe, jedino što mogu reći je psovka. No, zaobići ću to i reći da niti jedna žena nikada ne bi trebala šutjeti i trpjeti torturu. Iako je bilo teško i meni, i mojoj sestri, i mojoj majci, otišle smo. Nikada neću zaboraviti taj dan. Izletjela sam s majkom iz stana bosa. Nismo znale kamo će nas život odvesti, no znale smo da se moramo maknuti od svega.

Bilo je bolje ne imati plan neko vrijeme, nego živjeti u stanu čiji su zidovi upili toliko psovki i uvreda da ih ni dan danas nismo uspjeli prekrečiti. Niti zidove, a niti same sebe. Djeca su poput spužve, upijaju sve, i ono dobro i ono loše, pa to kasnije nose u svijet.

Nije moja majka jedina žena koja je imala „premali prag tolerancije“, pa napustila nešto što je davno prestalo biti dom. Nažalost, nagledala sam se i naslušala takvih priča. Te su žene predugo trpjele i šutjele.

Živimo u društvu u kojem je sramota biti razveden. Naizgled smo napredovali, no pogledi koje susjedi upute samohranim roditeljima, ženama čiji prag tolerancije nije onakav kakav bi trebao biti te djeci koja dolaze iz raspalih brakova, pogledi su koji osuđuju.

No, bolje je nositi etiketu klinca iz propalog braka, lake žene i one koja ima premali prag tolerancije, nego ostajati u hororu koji će ostaviti puno veće posljedice za sve članove obitelji.

I ne, nasilje među partnerima nije jedino opravdanje za razvod braka!! Zbog čega bismo pristajali biti s osobom koja nas više jednostavno ne pokreće?Zašto bismo glumili brak i slogu ako su te stvari nestale? Nisu li odlazak u drugim smjerovima i međusobno nerazumijevanje dovoljno dobri razlozi za potpisivanje tih papira?

Da, moja je majka jedna od onih žena koje su pokupile stvari i kucale na vrata rodbini. Jedno smo vrijeme živjeli kod njezinog brata i nikada me zbog toga nije bilo sramota. Tada sam, nakon jako puno godina, ponovno bila bezbrižno dijete.

Da, moja je majka jedna od onih žena koja se grčevito borila da nam nađe novi stan, da ga sredi, da odgaja mene i sestru te da naporno radi. I ne, moj svijet nije bio srušen zbog njihovog razvoda. Srušile su ga ružne riječi, nepoštivanje, buka i razbijeno posuđe.

Moj se svijet polako gradio u mom novom domu, kada bih spavala kraj majke i kada se ne bih bojala da ću za pola sata čuti sve ono što nisam htjela. Moj se svijet gradio u miru. Nije lijepo odrastati u dva doma. Nije lijepo seljakati se iz jednog stana u drugi. No, da mogu, ponovno bih odabrala dom podijeljen na dva dijela, jer što će mi jedan naizgled cijeli kada svi dobro znamo da je odavno srušen do temelja?!

lolamagazin.com/visoko.ba