Pero, hartija i ja

Ponovo uzimam pero u ruke, dok svijeća treperi u tamnoj noći, drhtajući pišem riječi. Nakon toliko vremena pišem, ponovo.. Mislila sam da nikad više moje riječi neće biti prenesene na ovu već ostarjelu, požutjelu hartiju. Pišem jer je jače od mene same.

Riječi naviru kao bujica poslije kiše. Stvaram novi, moj, svijet na ovoj hartiji. Pišem ti jer bolje slušaš moje riječi od ljudi. Upijaš ih, čuvaš, bojiš godinama koje prolaze ali one ostaju duboko urezane u ovom malenom komadu ove stare hartije. Sve što se zapiše ostaje, a što se pamti isčezne.

Samo pusti mašti da te na svojim krilima odnese u nepoznate krajeve. Upoznaj drugo i drugačije. Uzmi knjigu putuj širom svijeta, udalji se od lošeg, pusti nek te ona sama vodi u svoj magični svijet. Uživaj. Proširi svoje vidike. Zaplači nad tuđom sudbinom, raduj se kad se i oni raduju. I zapamti prije nego što odem, uzmi primjer od svakog ko ti kroz život prođe i još jednu stvar svaka osoba je vrijedna samo ti moraš pronaći njene vrijednosti.

Kažu da ne odustaješ od osobe na koju pomisliš hiljadu puta dnevno , ali šta ako je ta osoba odustala od tebe? Nakon svega otišla tek tako. Vrlo brzo odustala i pronašla drugo utočište. A tebe ostavila da se boriš sa najvećom olujom, sa samim sobom. Iako ne znaš da plivaš, moraš plivati da bi ostao živ pa kako god umiješ. I uspiješ pobijediti oluju, ali nisi isti. Bogatiji si za nova iskustva, nove ljude koji su ti pružili ruku u oluji ali i one koji su otišli. Vidiš širu sliku svega, kockice su se počele slagati. Samo daj vremena da se sve posloži u divnu sliku. Strpljenja dušo, za tebe dolaze ljepša vremena.

Fatima Zahirović