Pismo prijatelju

Meni su odavno poznata Tvoja nastojanja da se pomire prošlost i budućnost, laž i istina, vatra i voda. Iako moji nastupi izgledaju tvrdi, i sam tražim logičnu mogućnost iskoraka u budućnost.

Moje logično pitanje oko Ustava: Ustava 1992 – piše “konstitutivnih naroda” – decidno pobrojano kojih, Daytonski Ustav – piše “konstitutivnih naroda” pa decidno pobrojano kojih, (jedina razlika koja se uočava jeste još dublja podjela prema religijskoj pripadnosti), i verifikovanju kao pripadnosti narodu, glasi:

Šta se dobija povratkom na Ustav 1992 godine?

Vraćanje na stari sistem socijalizma? Vraćanje na uzroke međusobnog klanja? Dodvoravanje i priznavanje nekome da polaže pravo na zemlju Bosansku zato što je sjedište crkve (čitaj religije) izvan teritorije Bosne?

Pitam se, kakav interes imaju oni koji tvrde da njihova djeca žive u mojoj kući Bosni, sa mojim prezimenom – Bosanac, na rodnom listu ja se vodim kao otac, da je majka te djece Bosna – drolja koju je svako razvlačio i razvlači, koliko je želio i koliko želi?

Možda griješim. Možda je prirodna logika koju slijedim zastarjela.

Možda prirodni zakoni ne vrijede, kao ni biološko genetsko naslijeđe.

Možda.

Možda su u pravu oni koji tvrde da je stanje “de facto” jedino mjerodavno, a sve ostalo utopija. Ako su oni u pravu, nikako da razumijem da se ne brinu o svojoj djeci, nego ih guraju u pokolje. Pitam se – možda sam osobenjak, da li neki roditelj uživa dok se njegova djeca krve međusobno?

Još jedno pitanje muči me.

Da li se makar i vještački može vratiti vrijeme unazad, ili da preformulišem pitanje: može li se prošlost vratiti?

Ako može, makar i vještački, teorijski, možemo li se i mi vratiti u to vrijeme biološki a ne samo uspomenama, sjećanjima?

Ako može, možemo li izmjeniti tok rijeke od izvora ka ušću da teče u suprotnom pravcu od ušća ka izvoru? Možemo li vratiti mrtve da ponovo žive?

Smatram da logički, biološki ne možemo, ali teorijski, epski, fantazijom, – možemo.

Treće pitanje koje me muči oko pitanja povratka Ustava, jeste – da li se jednom za sva vremena rješava pitanje čija je Bosna, čija je Bosanska zemlja, ko je utemeljio Bosnu? Kojim jezikom u međusobnoj komunikaciji kominiciramo: zvučnim, jezikom tijela, jezikom želja, jezikom istine. jezikom …… Ako ne govorimo maternjim jezikom, ako govorimo religijskim jezikom, onda nema Bosanskog jezika, nema Bosne, nema Bosanskog naroda, Bosanskog stećka. Sve postaje stvar dogovora. A dogovor prema tom Ustavu kaže da su tri maternja jezika u upotrebi. Djeca od tri matere su djeca iz tri kuće, a to je već komšiluk.

Nastojim, želim naći rješenje za svačije želje. Ali, bez obzira koliko se svojski trudim, nisam dorastao situaciji da pomirim istinu i laž, život i smrt, vatru i vodu. Svjestan sam da pomirenja nema prema logici prirodnih zakonitosti. Ako nema laži – nema ni istine, ako nema smrti, nema ni rađanja ni života, ako nema vode – život ne postoji, ako nema vatre sve bi bilo mrtvo i zaleđeno. Ako nema pozitivnog nema ni negativnog.

Ustupci!?

Da, ustupci. Možda su rješenje ustupci. Evo ja činim ustupak ideji vraćanja na Ustav 1992 godine. Ko je od svih koji su zagovornici ove ideje spreman da napravi ustupak ne meni, nego historijskim činjenicama i dokazima da se država ne zove BiH nego Bosna. Takva je egzistirala kroz vrijeme.

Niko.

Ako niko nije spreman da napravi takav mali ustupak, zašto se pozivamo na historijske činjenice i dokaze. Zaboravimo historiju. Zaboravimo maternji jezik. Zaboravimo roditelje. Izbrišimo sve, prirodno i neprirodno. Napravimo ustupak. Ko su moji roditelji?

Čije sam dijete?

Napravimo ustupak, dijete sam nečije.

Donijela me roda.

Čije sam dijete iako piše u rodnom listu, pitat ću pregovarače, konstitutivne iz 1943 godine, 1974 godine, 1992 godine, ali ne ove iz Daytona koji su prema svim naprijed navedenim konstitutivnim elementima samo nastavak konstitutivnosti.

Da ne budem tvrdoglav, da budem razuman, moram se odreći istine. Ako se odreknem istine i lažem, postavljam sebi pitanje:

Po čemu je moja laž bolja ili lošija od svih drugih laži?

Treba, dakle, da ostanem i živim u zabludi.

Možda i nije tako loše živjeti u zabludi?

Možda pod nazivom “ BiH” leži odgovor na moje traganje?

Možda, ali ako napišem drugačije: “ bih”.

Vjerovatno “bih” imao, bi imali mnogo bolje razumjevanje da pravimo ustupke jedni drugima.

Moguće!

Vjerovatno “ bih”, ponovo bi dohvatili za krvave kame ako ne napravimo ustupak Hercegovcima da se odvoje, odcijepe, ako ne napravimo ustupak Srbiji do Milana, Hrvatska do Vranja, Bošnja do Ankare i Teherana.

Možda, glasno razmišljam, napravio „bih“, napravili bi najbolji ustupak da nemamo svoje države.

Tad “ja ne bih”, mi ne bi imali razloga ubjeđivati se, nadmudrivati, svađati, negirati, ratovati, klati, mrziti.

Ne bi nam trebale religije, stranke, ni političke opcije. Živjeli bi demokratski, po receptu iz demokratske epruvete.

Imali bi sve riješeno.

Biti podstanar i nije tako loše. A podstanar je svako onaj ko nema svoju kuću, u svom vlasništvu.

Poštujem, svačije mišljenje. Cijenim trud svakog pojedinca koji se bori za Bosnu, svoju kuću. Zato molim, da se ovo što sam figuratvno napisao “bih” ne shvatiš kao omalovažavanje.

Svima nam treba biti jasno, meni je jasno odavno, da većinsko mišljenje i zajednički stav pobjeđuje. Ako svi mislite da sam kamen spoticanja na bržem, boljem, jasnijem, organizovanju i povezivanju ljudi, efikasnijoj borbi za ……… (definisati cilj) Bosne.

Nisam.

Poštujem stav većine.

Jedan kamen lahko je ukloniti sa puta. Više znaju, bolje razmišljaju, mudrije su dvije glave nego jedna. Nisam niti želim biti lider. Političke ambicije nemam zbog svog karaktera. Ravnopravan sam borac kao i svi drugi.

Nikad se nisam odrekao ljudi koji se bore za bolje sutra. Naprotiv, izuzetno ih cijenim, Bosna se ne odriče ni jednog svog djeteta, bez obzira da li ono bilo na pravom putu ili stramputici. Boriti se za kuću prema svojoj viziji, kao što činimo svi, nije grijeh. Nek prevagne objektivnost, realnost.

Vrijeme – jedini svjedok i sudija donese svoj sud.

Kakav god donese, prihvatam.

O Bosni ne razmišljam sa političkog stanovišta. Politika Bosnu ruši. Jedina politika koju priznajem je život. A život je istina. Kakav je da je, on je istina. Istina je da se svi borimo za Bosnu. Istina je da su nam interesi različiti. Istina je da smo jedni mekši, popustljiviji, drugi manje, treći zadrti. Istina je da neki sebe vide tamo gdje žele da budu, a ne gdje im je mjesto. Istina je da neki žele samo prošetati normalno, mirno, stazama svoje rodne grude i umrijeti spokojno. Istina je da su neki ulizice, špekulanti, dodvorice, kao što je istina da su neki bolesno ljuborni, zavidni, pakosni.

Istina je da su neki iskreni.

Sve je to istina.

Dragi Prijatelju,

Vjetrovi bosanskih brda i planina duvaju u raznim pravcima. Svi su kratkotrajnog daha. Bujice s planina s vremena na vrijeme poruše sve pred sobom

Kao što si i sam naglasio, neke druge stvari su bitne u strateškoj postavci, a ne kratkotrajni bljeskovi i parade zaborava.

Odgovoriti šta je ključni strateški korak za budućnost Bosne, sebi i drugima, i da svi prihvatimo taj interes kao prirodnu zakonitost, veliko je umijeće i teška borba. Borba koju moramo voditi sami sa sobom, ali i sa drugima.

Iskreno se nadam, vjerujem, sanjam da Bosne ima.

Vidim, osjećam, svjestan sam da je nema, i da je svakim danom Bosne sve manje.

Kuća kad se sruši, ostaju njeni temelji.

Na čvrstim temeljima, može se izgraditi dobra, lijepa i stabilna i kuća i utvrda.

Bez temelja, kuću niko i nigdje ne gradi.

Zato, moramo svi, kristalno jasno raščistiti sami sa sobom:

ILI GRADITI KUĆU NA STARIM TEMELJIMA,

ILI KOPATI NOVE?