Polugole žene vidimo u medijima i na ulici, a majke koje doje skrivaju se po ćoškovima

Dubravka Vujnović Božić, jedna je od članica Udruženja DRIP iz Banjaluke, a po profesiji je psiholog. Ovo udruženje bavi se poboljšaljem položaja djece, roditelja i porodilja. Dubravka je u okviru rada ovog Udruženja u proteklom periodu pokrenula i vodila Razgovaraonicu za trudnice, a njen prvi ciklus upravo se završava.

U protekla dva mjeseca trudnice su sa Dubravkom razgovarale na različite teme koje se tiču trudnoće, strahova, nedoumica, hrabrile jedne druge,  ali i posjetile porodilište u Banjaluci. Za portal BUKA sa Dubravkom smo razgovarali o njenom angažmanu u DRIP-u, položaju djece i porodilja kod nas, stanju u bolnici u Banjaluci i drugim temama.

Dubravka, jedna ste od članica Udruženja „Drip“ koji se bavi poboljšanjem položaja djece, roditelja i porodilja. Šta se, prema Vašem mišljenju, najprije treba uraditi da se popravi položaj djece, roditelja i porodilja?

Ako uzmemo u obzir da je u našem društvu porodica, kao osnovna ćelija društva, zanemarena i prepuštena sama sebi, trebalo bi mijenjati sistem i odnos države prema roditeljima i djeci. Svjesni da se promjene ne mogu desiti preko noći, u našem Udruženju namjeravamo zagovarati promjene po pitanju položaja porodice u različitim aspektima. Jedno od prvih pitanja, kojim se trenutno bavimo, jeste upravo dolazak novog člana porodice i početak novog života. Smatramo da je ovo logičan redosljed, krenuti od početka, od rađanja. Svjedoci smo da situacija u porodilištima i tretman koji žene tamo imaju, nije zadovoljavajući. I ne samo žene, njihovi partneri, djeca, dakle cijela porodica. Kako bi promjene bile realno moguće, neophodno je i da se nadležne institucije aktivno uključe u rješavanje problema. U tom duhu smo sa Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite RS ostvarili komunikaciju i dobili  podršku našem radu. U proteklom peridou imali smo i sastanke sa Univerzitetsko kliničkim centrom RS.

U Banjaluci je aktuelan problem položaja porodilja, odnosno situacija koja se nalazi u Kliničkom centru i Domovima zdravlja. Porodilje se najviše žale na odnos medicinskog osoblja u trenutku kad su žene najranjivije. Da li je i kako je ovo moguće promijeniti?

Zapravo veoma jednostavno, uglavnom dobrom voljom. Do sada se činilo da upravo dobra volja za promjenom odnosa prema porodiljama nedostaje. Iskreno se nadamo da će dijalog, za koji smo pokrenule inicijativu, dovesti do promjena na tom planu. Komuniciramo sa predstavnicim porodilišta u regionu koja su uvela promjene u načinu ophođenja prema porodiljama i upravo ono što oni navode kao ključno je želja i volja za promjenom. Kod nas se problemi najčešće pravdaju nedostatkom finansijskih sredstava. Međutim, ono na šta mi dominantno ukazujemo jeste komunikacija, odnos prema porodiljama i njihovim porodicama. Realno, jedno predstavljanje, upoznavanje osobe nad kojom izvodite medicinsku proceduru, objašnjenje postupka koji provodite, topla, ljudska riječ, zaista ništa ne košta.

Dubravka Vujnović Božić, foto: BUKA

Iz naše bolnice kažu da primjenjuju „baby friendly program“. Da li je, prema Vašem mišljenju, to tačno i šta konkretno znači „baby friendly program“ i gdje smo mi kada govorimo o tome?

Da, banjalučko porodilište ima status “baby friendly”, još od 97. godine. Iako predstavnici UKCRS tvrde da se pridržavaju koraka koji opravdavaju ovaj status, svjedoci smo da mnoge žene imaju probleme oko uspostave i održavanja dojenja. Podatak da je 76% žena izjavilo da su njihova djeca hranjena vještačkim  mlijekom u porodilištu a 91,2% nisu imale priliku dojiti bebu neposredno nakon porođaja, govori o tome gdje smo mi, u realnosti. Suština baby friendly inicijative, koja je pokrenuta od strane SZO, je da se obezbjedi što veća promocija, zaštita i podrška dojenju. Ovaj program je baziran na deset koraka koji se moraju poštovati. Neki od njih su:

– pomoći majci da započne sa dojenjem u roku od pola sata po porođajuć
– ne davati djetetu nikakvu hranu ili tečnost osim majčinog miljeka (izuzev u slučaju kada za to postoje medicinske indikacije)
– omogućiti majci i novorođenčetu boravak u istoj prostoriji svih 24 sata

Da li su žene, trudnice, porodilje, majke dovoljno upoznate sa njihovim pravima i kako da traže svoja prava u određenim (neugodnim) situacijama?

Na žalost, nisu. Prilikom odlaska u porodilište, kod žena dominira strah i osjećaj potčinjenosti medicinskom osoblju. U takvoj situaciji, bespomoćne smo i nemamo osjećaj da možemo ili da imamo pravo da bilo šta tražimo. Zadovoljne smo ako smo ” beba i ja žive i zdrave”. U našem društvu se, nažalost, najčešće oslanjamo na činjenicu da smo doktora i/ili sestru “počastili” i nadamo se da će to imati u vidu prilikom porođaja. Oni manje sretni, koji ovaj vid “čašćavanja” ne mogu priuštiti, oslanjaju se na svijest i savjest medicinskih radnika. Žene treba upoznati sa njihovim pravima a medicinsko osoblje podstaknuti da ova prava poštuju. U DRIPu nastojimo našim korisnicima omogućiti pristup informacijama o pravima pacijenata, kako bi ih ohrabrili da svoja prava traže.

Trudnice kod nas nemaju pravo da biraju načine kako da se porode, iako je to u svijetu česta praksa, kod nas se primjenjuju i mnoge metode koje se danas smatraju zastarjelim. Kako je moguće osavremeniti pristup porodu, da žene imaju osjećaj da su aktivne učesnice tog čina, a ne da su samo objekti?

Na sajtu UKCBL možete vidjeti da Porođajno odjeljenje sa puerperiumom i neonatologijom” Individualno omogućava pristup porodiljama i njenim željama o mjestu, vremenu i načinu poroda.” Ovo nam ukazuje na to da postoji svijest o tome kako bi porodilje trebalo da se tretiraju. Međutim, u praksi se veoma rijetko dešava da žene imaju ovakav tretman. U nekoliko navrata iz porodilišta su ovakav stav tumačili infrastrukturom porodilišta, koja ne dozvoljava ženama kretanje, biranje položaja koji im je najugodniji. Ženama nije dozvoljeno čak ni da piju vodu po ulasku u rađaonu! Opet ponavljam da je samo dobra volja dovoljna da se uvedu neke od promjena za koje se zalažemo. Razmislimo na trenutak o tome kakva infrastruktura treba ženi da bi se kretala za vrijeme prvih faza porođaja? Ravan pod! Zid, stolica ili osoba od povjerenja na koju bi se  mogla osloniti!

Početkom aprila uradili ste i online anketu o uspostavljaju dojenja u porodilištu. Mnoge majke su se žalile da su bebe nepotrebno dohranjivane, da majke nisu dobijale pomoć prilikom uspostavljanja dojenja. Koji su još rezultati ove ankete i možete li nam dati kratak komentar na dobijene rezultate?

Anketu smo sprovele kao reakciju na odgovor iz UKCBL da se baby friendly program dosljedno poštuje u ovoj ustanovi. U anketi je učestvovalo 329 žena koje su se porodile u banjalučkom porodilištu. Podatak da je samo 28% žena uspješno počelo dojiti u porodilištu, zahvaljujući strpljivom i profesionalno objašnjenju od strane  medicinskog osoblja, za nas je poražavajuć. Kao i činjenica da je njih samo 8,8 % iskusilo da im se stavi beba na grudi odmah nakon poroda a 84,2% žena nije imalo priliku praktikovati “dojenje na zahtjev”. Kao udruženje, u narednom periodu ćemo nastojati da skrenemo pažnju nadležnima na razliku između zvaničnih (institucionalnih) i naših anketnih podataka, jer priče porodilja o komplikacijama koje se tiču dojenja i lošem tretmanu medicinskog osoblja ne jenjavaju.

Kako svakodnevno komunicirate sa ovom populacijom, na šta se pritužbe majki i očeva najviše odnose?

Najčešće pritužbe se odnose na tretman u toku boravka u porodilištu. Naravno nisu zanemarive ni pritužbe koje se odnose na opremnljenost porodilišta, nedostatak sredstava za higijenu, posteljine, lijekova, kvalitet hrane. Međutim, ono što roditelje najviše boli jeste odnos prema njima i njihovo djeci kao prema brojevima, “slučajevima” , jednim u nizu… Majke se veoma često žale na nedostatak informacija o novorođenčetu. Nerijetko se dešava da se bebe i/ili majke otpuštaju iz porodilišta sa različitim infekcijama, a da majke prethodno nisu čak ni upoznate sa tim. Jedna od anketa koju smo sproveli pokazala je da je čak 40% ispitanica i njihovih beba izašlo iz porodilišta sa nekom infekcijom.

Često u medijima nailazimo na temu dojenja na javnom mjestom, kod nas se dojenje na javnom mjesto još uvijek toliko i ne praktikuje, majke se žale na „pogrdne“ poglede, a sa druge strane imamo medije prepune golotinje. Kako to komentarišete imajući u vidu da je dojenje djeteta savim normalna stvar?

Često pomislim kako je dojenje toliko prirodna stvar da je bespredmetno pričati o tome. Onda, ipak, često vidim muškarce kako uriniraju na javnim mjestima. Vjerujem da im često budu upućeni pogrdni pogledi (potpuno opravdano) međutim oni se ne povlače u “kutke” i ne izbjegavaju pomenutu radnju. Zaiste ne vidim potrebu da se žene skrivaju i ustručavaju kada je dojenje djeteta u pitanju. Ako realno sagledamo situaciju sa polugolim ženama u medijima i na ulici, uvidjećemo da se prilikom dojenja bebe ništa “više” ne vidi nego kod bilo koje od pomenutih dama. Beba svojim usnama pokrije cijelu bradavicu, tako da se taj dio praktično i ne vidi…nisu, dakle ništa obnaženije od bilo koje dame koja ponosno šeta svoj duboki dekolte. Ipak, imajući u vidu da živimo u patrijarhalnom društvu, mislim da je potrebno govoriti o ovoj temi i ohrabrivati žene da slobodno i bez ustručavanja doje svoju djecu, kada god maleni to požele. Lično mi jako smeta kada firme koje se bave proizvodnjom vještačkog mlijeka otvaraju “kutke za dojenje”. Ovakvim potezima žene se stavljaju u ćoškove, potencirajući potrebu da se dojenje skriva. Smatram da je ovo izuzetno štetno.

U DRIP-u ste pokrenuli Razgovaraonicu, koju vodite i gdje razgovarate sa trudnicama o strahovima i svemu šta može da ih očekuje.  Koji su najveći strahovi trudnica sa kojima se susrećete i koji su Vaši savjeti, kako da prebrode te strahove?

Da, trenutno pri kraju prvi ciklus Razgovaraonice namijenjene trudnicama. U planu je da ovaj projekat proširimo na roditelje u različitim fazama roditeljstva, kako bismo im pružili podršku i osnažili ih za ovu najzahtjevniju i najljepšu ulogu. Trudnice sa kojima trenutno radim se plaše neizvjesnosti, tretmana u porodilištu, perioda prilagođavanja na novog člana porodice, odgovornosti koju rođenje bebe donosi. Realno je da niko ne može da vas potpuno pripremi na nadolazeće promjene. Strahovi i nedoumice su potpuno prirodne u ovom periodu života a informisanje i razgovor o tome mogu u velikoj mjeri pomoći da se uvidi da niste sami u tome, da i drugi ljudi dijele vaše strahove. Sam uvid u to da niste sami u aktuelnim osjećanjima i otvoren razgovor o njima osnažuje vas kao osobu i čini da strahove i nedoumice lakše prebrodite.

Imajući u vidu da i dalje živimo u tradicionalnom društvu i da u 21. vijeku moramo pričati o pravima žena, kakav je, prema Vama, položaj žena u našem društvu?

Pored deklarativne ravnopravnosti polova, u realnosti je položaj žene u našem društvu nezavidan. Svjedoci smo da žene, ostvarujući se u ulozi majke, često ostaju bez posla. Ukoliko budućem poslodavcu priznaju da planiraju porodicu, vjerovatno je da neće ni dobiti posao. Često se dešava i da žene budu pozvane da se vrate na posao prije isteka porodiljskog bolovanja, što one prihvataju i navodno samoinicijativno se vraćaju na posao, kako bi bile sigurne da će posao zadržati. Sa druge strane žena koja nije zaposlena, vodi se kao “nezaposlena”, ona koja ništa ne radi, a sve ono što ona zapravo radi smatra se logičnim, podrazumijeva se i naravno, ne plaća se.