Poslednji Voz Za Jug

Poslednji odlazak voza Beograd-Bar po ustaljenoj maršuti dogodio se prethodne noći. Krenuo je sa stanice u Beogradu oglasivši se dirljivim piskom koji je trajao za nijansu duže, kroz toplu junsku noć, ostavljajući za sobom ispucali beton perona iz kojeg je virio korov kao nijemi svjedok bolne zapuštenosti i još bolnije napuštenosti. Mnoge su sirene do sad oglašavale kraj. Utakmice, života…Samo još nisu izmislili sirenu koja će označiti početak i kraj lova na ,,medvjede,, koji su dopustili da na mjestima ljudskih stopala nikne korov i da vozovi odlaze negdje poslednji put. Duga je pruga Beograd-Bar i dugo je godina trajala huka kotača po šinama koje su se prostirale kroz mnoge gradove povezujući tako ljude i predjele, planine i more, razne besjede i duga ćutanja, radosne dolaske i tužne odlaske. Svojim poslednjim piskom oprostio se stari gordo krenuvši u svoju poslednju vožnju ka jugu. Osim svitaca, u oku otpravnika sjajila se suza nijemo svjedočeći prolaznost jednog vremena.

,,Hvatajući ,, ga negdje na pola puta, predugo godina, nakupilo se dosta uspomena. Navikneš se tako na ludu pometnju i gužvu ali kad uđeš, po inerciji povežeš se pogledom i osmjehom i do kraja putovanja upoznaš neke ljude i začuješ priču kao da se znate sto godina, utvrdiš po stoti put kako je svijet zapravo premali, i doživiš ono lijepo saosjećanje, kao kad ti stojiš jer u sezoni možeš sanjati slobodno mjesto, a onda neko ustane da malo protegne noge i ostane tako satima, a ti sjediš na njegovom mjestu i ako je torba u hodniku voza bila sasvim udobna alternativa. Kondukteri ne bi samo provjeravali karte u nekim lijepim vremenima, brinuli su i o putnicima, znam to po onom ,,mala nemoj da te neko zgazi,, kad sam bila tek nešto veća od torbe na kojoj sam sjedila. Pri dolasku, poslednjih pedeset kilometara obuzdavala bih srce da ne iskoči iz grudi i sebe da ne iskočim iz voza i ostatak puta pretrčim od neobuzdane sreće. Pri odlasku, prvih pedeset kilometara, obično bih plakala tjerajući iz očiju one mašuće ruke koje su bile stvorene da grle najljepše na svijetu. U svim mrakovima tunela ostavljala bih dio srca, da me sačeka kad se opet vratim, da mogu da ga sastavim. Ostala sam kažnjena da se sjećam brata po suzama devedeset neke, po rukama koje su bile ispružene prema prozoru na kojem sam visila i po riječima ,,nemoj ići tamo molim te,, a ja sam ipak otišla. Nedugo zatim otišao je i On… zauvijek, i poslije tog svaki ,,pisak,, sirene doživim kao hirurški rez po sred duše.

Sinoć je poslednji put krenuo starom trasom. Zbogom stari moj drndavi, opraštamo ti sva kašnjenja, sve zastoje i sve kante koje smo preskakali ne bi li negdje našli bar mjesto za stajanje. Oni koji su dopustili da zarasteš u korov i sami su nikli iz korova i nikad nisu ni znali bolje.

Putuj stari, možda te negdje u nekom plavom svitanju sačekaju sve one mašuće ruke na koje si bio navikao svih svojih godina. Svojom poslednjom sirenom otišao si u Nezaborav Svih Onih Koji Su Zajedno Sa Tobom Putovali Prema Nekom Plavljem Nebu I Nekim Plavljim Očima. Zbogom Stari Moj. Sanjaj svjetla svojih gradova, tamo gdje ideš nema magle praskozorja i ne odranjaju se planine…postoje samo tišine i sjaj. Jug će već sjutra bez tebe biti tužan…mnogo toga ostao ti je dužan…za kraj..

Visoko.co.ba/Buka.ba