Miroslav Gojković iz Banje Luke svestran je čovjek i uvijek je u pokretu. Dugo je i trgovački putnik, bavi se prodajom knjiga, te mu taj posao omogućava da u nekoliko sedmica obiđe na desetine gradova. Ipak, to ga nije spriječilo da pronađe vremena i spusti sidro, kako bi se posvetio školovanju, pa je sada na master studijima na filozofiji u Banjoj Luci.
Još kao srednjoškolca zainteresovala ga je istočnjačka kultura i religija, pa je već kao tinejdžer pročitao stotine knjiga vezane za bramanizam, hinduizam, budizam i Indiju.
“Istočna duhovnost me je privukla zbog zasićenosti zapadnjačkom kulturom koja stalno traži neki argument da dokaže da nas nešto razlikuje jedne od drugih, dok istočnjački pogled na svijet traži zaista samo ono šta nas spaja i ujedinjuje. Puno više je priče o iskrenoj ljubavi i puno je više priče o pozitivnim stvarima i to je ključni uzrok u ontološkom pristupu između istoka i zapada”, rekao je Miroslav u razgovoru s novinarom Klix.ba.
On tvrdi da su i mnogi zapadnjački mislioci koji su odlazili na istok i tamo boravili duži niz godina uvijek primjećivali da su na istoku ljudi srećniji od ljudi na zapadu. Čak i kada žive mnogo siromašnijim uslovima i imaju mnogo zdravi pogleda na svijet i drugog čovjeka.
Ozbiljniji odnos prema istočnoj kulturi i filozofiji Miroslav je počeo da stiče od svoje 25. godine života.
“Kada sam pročitao Ramajanu, koja je definitvno jedna od najljepših ljubavnih pjesma ikada napisanih, bar za mene, a opet u sebi ima i filozofije i metafizike, tada mi je bukvalno zapadna filozofija i književnost potonula i dosta toga što sam pročitao počeo sam na drugačiji način da tumačim”, objasnio je Miroslav i dodao da je ono što ga najviše fascinira u istočnjačkoj i Indijskoj kulturi zagovaranje nenasilne borbe, kojom se on i bavi kao temom u svom master studiju.
- Put u Indiju i Indijom
Ljubav prema istočnjačkoj kulturi i religiji Miroslava je nagnala da krene putem istoka te je otišao u Indiju.
Njegov san se ispunio 2013. godine kada je prvi put boravio u Indiji na tri mjeseca, a nakon toga je isti poduhvat ponovio i 2014. gdje mu se pridružio i prijatelj koji je veliki zaljubljenik u fascinantnu Indijsku kulturu.
Rutu po kojoj su se kretali ovom zemljom kreirali su sami, jer su turistički aranžmani jako skupi, a opet ne daju posjetiocu priliku da bolje upozna sva blaga Indije, pošto se, po njegovim riječima, sve svede na Tadž Mahal i Crvenu tvrđavu.
“Napravili smo na mapi strategiju i odredili šta nas zanima. Odsjeli smo u Vrindavanu gradu koje se smatra kolijevkom Indijske ali i svjetske civilizacije.
Poslije smo bili u zapadnom Bengalu nakon čega smo obišli čitav jug počevši od Purija pa sve do Ramešvara i tom prilikom smo proputovali 4 hiljade kilometara”, objasnio je Miroslav.
Da bi dobili što bolji utisak kako se živi u ovoj zemlji izabrali su prijevozno sredstvo po kojem se Indija i prepoznaje – voz.
“Putovali smo autobusima, ali najveći dio puta smo prešli vozovima jer oni su ti koji u sebi nose taj Indijski duh. U vozovima čovjek dobija priliku da upozna narod, da razgovara sa njima, a komunikacija je laka jer su oni pristupačni ljudi i većina ih govori Engleski jezik”, kaže Miroslav.
Indijski vozovi su drugačiji od evropski. Tračnice su im šire za oko metar od naših, a vagoni se nižu i do nekoliko kilometara.
Miroslav kaže da su to su pravi mali gradovi na tračnicama.
“Indija je ogromna zemlja i kada se gleda sa naše perspektive mi smo smiješno mali. U svim stvarima se razlikujemo ali i pokrajine unutar te države su drugačije u svim aspektima. Negdje su skloniji zapadnjačkoj kulturu dok se negdje uticaj zapada apsolutno ne primjećuje, kao da ste otišli na drugu planetu. Tamo su obale rijeka udaljene kilometrima, klima na jugu zemlje je takva da se izmjenjuje samo ljeto i proljeće, ukratko Indija je kontinet sam za sebe”, objašnjava Miroslav.
On kaže da je iz Indije donio mnogo knjiga i predmeta koji ga vežu za tu zemlju, ali da je najveće blago koje je ponio iz te zemlje ljubav ljudi, koja se osjeća na svakom koraku.
“U Indiji sam osjetio šta znači pojam da neku zemlju čine ljudi, a ne zgrade i materijalna dobra. Ljudi su jako srdačni, otvoreni, fini i to tu zemlju najviše i krasi. Naravno da i tamo postoji ona tamna strana kao i svugdje ali ogromna većina stanovništva je susretljiva”, kazao je Miroslav
On tvrdi da je u Indiji za tri mjeseca doživio više ljubavi nego sa svojih trideset godina života.
“Upoznali smo ljude iz raznih društveni slojeva, i sela i gradova, policajce i doktore, ali razlika od naše kulture je što tamo ljudi bez obzira da li bili iz najviših društvenih slojeva nikada nisu sujetni i gordi, te se na prvi trenutak ne može ni steći utisak da su išta drugačiji od onog običnog čovjeka koji radi u polju”, objašnjava Gojković.
- Boravak u Indiji je prihvatljiv i za naš standard
Indija ima jako bogate i raskošne hotele ali se mogu naći i manje raskošni gdje je smještaj jeftin. U nekim restoranima se može pojesti odličan ručak za 30-ak feninga ili naći prenoćiste za 2 KM. Ljudi ne piju mnogo kafu, kao što je u Bosni slučaj, ali je zato Indijski crni čaj odlična zamjena, a uz to nije ni skup.
Miroslav kaže da je najskuplja avionska karta oko 1.000 KM, ali da je uz štedljivo trošenje novaca za 3 mjeseca potrošio nevjerovatnih 2.000 maraka, što je kada se uzme u obzir koliko je kilometara prešao zaista malo.
“Naravno za bogate turiste postoji ponuda i hoteli po nekoliko zvjezdica ali oni slabo da će od Indije upoznati išta više od hotelskih bazena i eventualno prošetati oko Tadž Mahala”, tvrdi Miroslav.
Kada je riječ o Tadž Mahalu Miroslav kaže da on nedvojbeno zavređuje status svjetskog čuda ali da je mnogo ljepši kada se gleda izdaleka, jer kada mu se priđe mnogobrojni turisti, žamor i fotografisanje kvare ambijent mirnoće i spokoja koji bi ovaj spomenik trebalo da ima.
Više o njegovom putošestvijama možda pročitamo i u nekoj njegovoj budućoj knjizi putopisa ili romanu. Miroslav se bavi i spisateljstvom, ali je skroman pa ćete rijetko od njega čuti kako za sebe tvrdi da se bavi književnošću, iako je znatno upućeniji u literaturu od mnogih samozvanih ‘profesionalnih’ stihovezaca i romanopisaca.
Miroslav je objavio nekoliko knjiga poezije, a u ladici ima stotine ispisanih stranica koje čekaju na neka bolja vremena, pa da i one budu ukoričene u neku buduću knjigu.
