Sumnjam da je i on te večeri oko sklopio, jer, eto, umjesto da se konačno dokopa Italije i vidi nakon godinu svoju ženu i dijete, priveli ga u ljubljanski Prehodni dom za tujce (nešto kao azilantski centar) i tamo upao u šaroliko društvo koje su činili Afganistanci, Marokanci, Iračani… a bio je i jedan Bosanac od Bihaća. Ja, opet, iz Maribora odmah ujutro nazvao Upravu doma i tamo me spojili sa jednom inspektoricom kojoj je moj brat u međuvremenu povjerio biografiju i objasnio situaciju.
“Vaš brat nije za ovdje biti”, ljubazno mi rekla žena, “morate ga iz Doma izvaditi…”
“Kako?”, pitam. “Treba da nađete nekog Slovenca ili Slovenku koja će za njega garantirati i prijaviti ga kao gosta o kojem preuzima kompletnu brigu…”
Čekanje
Dopodne sam našao Slovenku, a popodne smo već bili u Ljubljani u Prehodnem domu. Primila me direktorica Doma, brzo smo obavili formalnosti, srčana gospođa A. potpisala garanciju i moj brat se opet našao na slobodi. Sa jednom jedinom željom da se što prije dočepa Italije, što je i iskreno priznao direktorici Doma kada ga je upitala šta dalje namjerava.
– Ali, ako već hoćete u Italiju, onda ne idite vozom, nego autobusom, gdje nema policije i kad prođete slovenačku granicu, ako vas i uhvate karabinjeri, onda vas po međunarodnim konvencijama ne mogu vratiti, nego vas moraju spojiti sa vašom porodicom, ohrabrila nas je direktorica na rastanku.
I evo nas dan kasnije u autobusu koji nas je doveo do Kopra. Tu se pojavljuje junak iz prethodne priče Robert Škrlj. Čovjek kojeg sam jedva poznavao pripremio se za akciju kao da se radi o njegovom rođenom, a ne mom bratu kojeg prvi put vidi. Uzeo službeni redakcijski automobil, zatim tražio i dobio nalog kao da idemo da pravimo reportažu iz zapuštene i napuštene nekadašnje karaule JNA na lokaciji Škofije koju je jedna gusta šuma dijelila od teritorija Italije. Dođemo da karaule, na neuglednoj zgradi polupani prozori, zidovi ispisani grafitima “još 25 dana”, “sitno”, “Žika iz Kragujevca”…
Robert pokaže bratu put, upozori ga da mora izbjeći regularne granične zgrade koje se nalaze iza guste šume… mi ćemo automobilom regularno preći iz Slovenije u Italiju i tamo ćemo ga negdje – kilometar gore, kilometar dolje – čekati.
Uđe Džemal u šumu i uskoro nestane s vidika, mi u auto i na granicu. Prođemo i seoskim putem se zaputimo na fiktivno mjesto gdje bi brat trebao izroniti iz šume. Čekamo, čekamo, nema ga. Neprijatno je i opasno čekati, jer ima tu kuća i ljudi u njima koji mogu prijaviti nepoznat a sumnjiv automobil što se polako kreće gore-dolje i kao da nigdje ne ide. Šuti Robert, šutim ja.
Ja se nerviram, a on se već pomalo znoji. Na um mi pao onaj vic o Crnogorcu i Bosancu koji kao trče maraton, pa prvi kakav je – odustane, a drugi, opet, zaluta. Prošao je, bogami i cijeli sat prije negoli se Džemo, oznojen, izgreban i gdje-gdje krvav pojavio na talijanskoj strani.
– Ma, zalutao sam… prvo sam izašao tačno tamo gdje su policija i carina, pa sam se morao vraćati, a staze zarasle, nigdje puta, objašnjava Džemo, a ja kažem: “Pusti sad priču, u opasnoj smo zoni, sjedaj nazad i odmah lezi”.
Robert i ja sjednemo, Džemo zalegne i – pravac Trst. Usput nailazimo na karabinjerske patrole, boga molimo da nas ne zaustave i – sretno stižemo do tršćanske željezničke stanice. Kad ima prvi voz za Bergamo?
Eno ga na nekom od perona, kreće za pet minuta. Taman da kupim kartu za burazera, da ga smjestim i mahnem ispred prozora. Tako je, eto, tim vozom Džemal otišao u Bergamo, istoga dana uveče se javio da je sretno stigao i eno ga nakon 22 godine još uvijek tamo. Dobio je u međuvremenu drugog sina, pa sad ima dvojicu, Zlatana i Dinu i porodica Mrkva živi novi život u novoj domovini. Klasična priča sa poznatim detaljima, receptura ala bosanski lonac, svega pomalo: brige, čežnje, nostalgije, nesigurnosti, sreće…
Epilog
E, kad smo ostali sami Robert Škrlj i ja, vratimo se, sjednemo u automobil, krenemo… a on mi kaže: “E, sad pošto smo napravili veliko djelo, imam razloga da te častim. Idemo u neki restoran na ručak”.
Takav je, eto, bio taj Robert Škrlj.
Epilog: Mene nikada niko nije iz mariborskog suda zvao povodom navodne prijave koja je trebala otputovati iz Sežane, nakon što nas je policija privela u tamošnji sud. Gospođa A. koja je preuzela fiktivnu brigu o mom bratu imala je nakon skoro godinu jednu neprijatnu posjetu. Došla policija da pita da li je Mrkva Džemal, za kojeg je garantovala da će brinuti o njemu, još uvijek u njenom stanu? Kako će biti kad nije ni jednu noć proveo.
U ove 22 godine koliko je brat u Italiji, dolazio mi je nekoliko puta u posjetu, ja njemu nisam otišao nikada, zamjerio mi grdno, a i inače pošto smo dva prilično različita tipa i karaktera, razišli smo se nakon jednog neprijatnog razgovora, ima tome više od pola godine. Pa se više ni ne čujemo.
Preko sestre saznam da je dobro, da gura i hvala bogu da je tako. Jesam dva puta poslije, on nije nikada pitao za dobrog čovjeka Roberta Škrlja koji nam je pomogao nekako slično kako ću ja jednom drugom prilikom pomoći sandžačkoj porodici koja se, sticajem opisa vrijednih okolnosti, našla kod mene u Mariboru one godine kada je NATO bombardovao Srbiju pa uslijedio još jedan balkanski egzil.
