Psiholog, prof. dr. Skelić: Nemojte se boriti protiv straha, recite: “Idem dalje”

93

Kriza je svaka situacija koja prevazilazi trenutne potencijale jedinke, te jedinka sa svojim resursima ne može odgovoriti na zahtjeve situacije u kojoj se našla i osjeća kako gubi kontrolu, ne samo nad situacijom već i svojim životom te nad samom sobom.

Ovo su riječi psihologa prof. dr. Dženana Skelića, koji za portal Boljastrana.ba pojašnjava kako epidemija koronovavirusa utječe na ponašanje i mentalno zdravlje ljudi.

On kaže: „Neke krize su razvojne a neke situacijske, neke individualne a neke kolektivne. Pojava epidemije je situacijska kolektivna kriza i kao takva odražava se na svaku jedinku kolektiviteta. Kada su krize kolektivne tada se u nošenju sa krizom možemo pored naših resursa osloniti i na resurse drugih, ali smo isto tako osjetljiviji za pogreške koje u nošenju sa krizom čine drugi“.

Kako se ponašaju građani u BiH otkako je počela epidemija COVID-19?

„Imamo situaciju da su se u društvu stvorila četiri sloja prema načinu odnošenja prema krizi u kojoj se nalazimo. Prvi sloj su oni koji negiraju krizu, obezvrijeđuju je i umanjuju te se shodno tome ne pridržavaju uputa o prevenciji, ne izloliraju se ukoliko dolaze iz rizičnih područja ili su imali rizične kontakte. Drugi sloj su oni koji su pretjerano uplašeni situacijom jer su: 1. skloni razvoju anksioznosti (strepnje-nejasnog, nedefiniranog straha da će se dogoditi nešto loše ili da će doći do nezaustavljivih negativnih ishoda) ili 2. nisu tolerantni na frustraciju, prijetnju i nedostatak, odnosno, gubitak kontrole. Treći su oni koji u suštini ne razumiju situaciju, ne shvataju kako se zaštititi, niti kako epidemija funkcioniše jer nemaju dovoljne intelektualne kapacitete ili su što je kod nas najčešće slučaj obrazovno zapušteni tj. spadaju u kategoriju funkcionalno nepismenih, polupismenih ili doslovno nepismenih. Ponašanje prvog sloja (ovih neodgovornih i bahatih) koji u suštini ne misle na druge već samo na sebe i svoje potrebe ozbiljno zbunjuje treću kategoriju koja se uglavnom povodi za njima jer im je lakše slijediti taj obrazac ponašanja koji ne zahtjeva posebno bavljenje procedurama, suzdržavanje, odnosno bilo kakvu upotrebu intelekta. Četvrti sloj su oni koji su razumno uplašeni, svjesni su ozbiljnosti krize te se sa njom nose tako što slijede upute, pokušavaju uputiti i usmjeriti druge, pomoći kome je pomoć potrebna, umiriti uplašene, razbiti tenziju humorom, te često ulaze u konfrontaciju sa prvom skupinom čije ponašanje kritikuju i prozivaju.

Treća skupina (edukacijski zapuštena) u suštini nije ništa kriva i treba je uputiti i pomoći joj da se prilagodi trenutnoj situaciji i njenim zahtjevima.

Drugu skupinu treba umiriti, pomoći joj da se nosi sa psihičkim opterećenjem prouzrokovanim krizom, ponuditi im psihološku pomoć, ali na prvom mjestu treba im uliti povjerenje u to da institucije društva kontroliraju situaciju i da postoje odgovorni ljudi koji će se pobrinuti za sve. Problem je u tome što prva skupina širi bezbrojne dezinformacije koje prepadaju dodatno drugu skupinu. Prva skupina plasira teorije zavjere koje dodatno podstiču psihopatologiju kod osoba sklonih psihičkim problemima, posebno onih koji imaju prethodnu povjest anksio-depresivnih poremećaja ili opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Treba naglasiti kako te teorije zavjere ne utiču negativno samo na osobe sklone psihopatologiji već generalno na svo stanovništvo a dodatno zbunjuju treću skupinu.

Suzbijanje ponašanja prve skupine ima, dakle, višestruki značaj: 1. uklanja dodatni strah koji oni izazivaju svojim plasiranjem dezinformacija i teorija zavjere; 2. uklanja strah od njihovog ponašanja koje povećava rizik od širenja zaraze a što obezvrijeđuje sve mjere predostrožnosti koje poduzimaju skupina dva i četiri, jer „šta vrijedi što se ja svega pridržavam kad tamo neko hoda i sije virus na sve strane“; 3. sankcionisanje prve skupine olakšava nošenje sa psihičkim problemima drugoj skupini jer daje potvrdu da njihov strah nije u njihovj glavi već da postoji realna prijetnja koja kod svih građana izaziva određenu dozu straha; 4. te se uklanja loš model koji imitiraju osobe iz treće skupine.”

Šta najviše opterećuje građane?

“Kako je već rečeno, postoji skupina građana koja od ranije ima psihičkih opterećenja koja se u ovakvim situacijama vraćaju ili pojačavaju. Drugo, kod svih inteligentnih ljudi će situacija epidemije izazvati povišenu obazrivost, oprez i određenu dozu straha. Mnogim građanima teško pada izolacija i mjere zabrane koje se donose, te imaju osjećaj da se sa tim ne mogu nositi odnosno da to ne mogu podnijeti.

Veoma je važno jasno svima staviti na znanje da se radi o situaciji u kojoj se svi plaše i da je to prirodni mehanizam koji nas štiti, te da ti strahovi nisu plod psihičke bolesti već situacije u kojoj se svi nalazimo i u kojoj je normalno osjećati strah.

Treba naglasiti kako se protiv straha ne treba boriti, da ga se zaustavi, iskontrolira ili da se razuvjeri u to kako je on neopravdan. Takvi postupci dodatno produbljuju strah jer ulazimo u analizu zamišljenih budućih ishoda te se bavimo strahom dajući mu centralno mjesto u našem funkcionisanju. Strah treba prihvatiti i jednostavno ne obraćati na njega pozornost već nastavljati sa aktivnostima. Dobar mehanizam za nošenje sa psihičkim problemima je uvijek neka vrsta okupacije. Baviti se nečim. Posebno je korisno raditi nešto kreativno ili komunicirati sa dragim ljudima, igrati društvene igre, jednostavno preuzmjeravanje fokusa sa straha i situacije na druge sadržaje. Najopasnije je razviti strah od straha jer tada smo u začaranom krugu iz kojeg je teško izaći.

Kada se pojave loše i ružne misli koje nas opterećuju treba jednostavno reći: „Sve je OK i bit će sve OK, idem dalje!“. Isto je sa strahom, treba zastati, reći sebi: „OK je, što me je strah. Strah je dio mene i štiti me. Idemo dalje.“ “

Šta možemo sami uraditi u borbi protiv straha?

“Evo nešto što svi možemo sami provoditi. To je oprobana i veoma uspješna metoda koja se sastoji u tome da 5 puta dnevno sjednete ispred ogledala i 3 puta ponovite slijedeće: „Iako imam užasan strah da će se desiti nešto strašno, ja ipak volim i prihvatam sebe, svoje tijelo, svoje misli i osjećanja, svoje postupke i reakcije kao i svoj strah da će se desiti nešto strašno“.

Formula je veoma efikasna i pomaže obično već nakon prve upotrebe ali je neophodno ponavljanje da bi se efekat utvrdio odnosno da bi problem bio trajno riješen. Treba vremena da se uvježba, jer mora biti tečno iskazano i sa razumijevanjem svakog od dijelova formule i jasnim fokusom na aspektima prihvatanja i potvrde ljubavi prema sebi i svim aspektima sebe a strah je jedan od aspekata nas.

Kod pojave intenzivnijeg straha ili panike oprobano pomažu sve tehnike kontroliranog disanja. Jedna od njih je da duboko udahnemo, zadržimo dah 7 sekundi, te produženo izdahnemo. Ponovimo to tri puta zaredom i krenemo dalje. Tehniku treba primjenjivati 3-5 puta dnevno te svaki put kada osjetimo da nadolazi intenzivni strah ili panika.

Što se tiče nepodnošenja izolacije, to je stvar izbora i naučenih navika. Kroz proces rane socijalizacije učeni smo da svoje nagone i potrebe prilagodimo očekivanjima i zahtjevima socijalne sredine odnosno društva kojem pripadamo. Čovjeka čini čovjekom to što je u stanju da svojevoljno potisne svoje nagone i potrebe i radi u interesu zajednice. Ako to nismo u stanju onda se trebamo zapitati da li smo se uopšte udaljili od drugih životinja.

Ovo bi zaključio time da je naša društvena odgovornost, spremnost da podredimo svoje potrebe i nagone interesu društva presudna u borbi protiv epidemije, ali će u isto vrijeme odrediti i dužinu trajanja ovoga stanja koje se može produžiti mjesecima, ako budemo neodgovorni a može se ozbiljno skratiti ako budemo odgovorni. Ako nismo spremni na samokontrolu zbog drugih budimo barem zbog sebe jer nikome nije u interesu da ovo potraje”.

Prof. dr. Dženana Skelića naši čitaoci mogu pratiti i na njegovom Facebook profilu https://www.facebook.com/prof.dr.skelic.psi/ 

 

visoko.co.bA/direktno.ba/Boljastrana.ba

Komentari

komentara