Ribari dječijih duša

U sjeni pandemije virusa Covid 19, jutros je u školama na području ZDK, pa tako i u Visokom, počela nova školska godina. Nakon pauze od skoro šest mjeseci, u školske klupe su se vratili samo prvačići, dok nas postepeni povratak ostalih đaka u škole očekuje u narednim sedmicama. Ovaj tako poseban dan za đake-prvake i njihove roditelje obilježen je preventivnim mjerama, preporukama i ograničenjima kriznih štabova.

Teško je gledati šestogodišnju dječicu pod teretom prevelikih vizira, kako pokušavaju shvatiti upute roditelja i nastavnika i distancirati se od svojih vršnjaka sa kojima bi se željeli upoznati, igrati.
Da ionako mučna situacija bude još bizarnija pobrinula se naša lokalna vlast. Na to da javni novac umjesto za poboljšavanje kvaliteta života građana koriste u svrhu vlastite promocije smo već navikli, ali njihova spremnost da u svrhu političkog marketinga hladnokrvno upotrijebe djecu predstavlja presedan bez premca.

Takva praksa nije nepoznata. Ona je karakteristika totalitarnih režima u zemljama trećeg svijeta. Jedino još tamo pojedinac je važniji od sistema, a pažljivo gajeni kult ličnosti jedno je od osnovnih sredstava indoktrinacije i kontrole neukih masa.
Predstavnici gradske administracije jutros su prvačićima podijelili pernice, vizire i rasporede časova koje krasi – vjerovali ili ne – porculanski osmijeh gospođe Babić!

Sve podsjeća na priču koju su sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća čitali svi pioniri (tako se tada tepalo đacima – prvacima), a zvala se „Drug Tito gleda sve nas“. Za one mlađe, koji nisu bili Titovi pioniri, prepričat ćemo ukratko sadržaj priče.

Naime, prije pedesetak godina, zid svake učionice krasio je portret Josipa Broza Tita. U spomenutoj priči, djeca su se posvađala oko toga u koga Tito gleda. Jedan dječak je prvi na glas došao do tog velikog otkrića: „Drug Tito gleda mene!“ Na to je djevojčica pored njega, povikala: „Nije tačno! Drug Tito gleda mene.“ Da ne bi zaostala za svojim drugarima, većina djece su počela da ponavljaju ovu rečenicu. I ko zna koliko dugo bi ta „diskusija“ trajala, da nije ustala učiteljica, i jasno i glasno, objavila: „Draga djeco, drug Tito gleda sve nas.“
Pola stoljeća kasnije, u Visokom svjedočimo historijskom remakeu najmorbidnije indoktrinacije, na sirotinjski način. Na poleđini rasporeda časova sa kojeg se smiješi gospođa Babić. I gleda. Sve nas, valjda. I ne traži od nas samo glas. Traži divljenje, traži obožavanje. Taj portret vrišti Ničeovom idejom: „¸Kad bi bilo bogova, zar bih ja izdržao da ne budem bog?“

Zastanimo na trenutak i pokušajmo zamisliti gradonačelnika kakvog pristojnog grada; ne mora to biti svjetska metropola poput Stockholma, Bruxellesa, New Yorka ili Parisa. Neka to bude neko simpatično, piroteskno mjesto bilo gdje u evropskoj provinciji za koje vjerovatno nikad nismo čuli. Recimo, Gmunden u Austriji, Castrop-Rauxel u Njemačkoj ili Gordes u Francuskoj. Jedno od onih mjesta u kojima sretno živi radin svijet, nasmijan i zadovoljan, narod kojeg ne muče muke trećeg svijeta, koji ne prezire sadašnjost niti se plaši budućnosti.

Taj nasmijani narod, izvjesno je, poprilično je ravnodušan prema imenu i liku nositelja svoje lokalne vlasti. Oni su dio funkcionalnog sistema, točkići u besprijekorno organiziranoj mašini koja obavlja posao za koji je plaćena. Oni ne presijecaju vrpce kod svake dvije nemušto zakrpljene rupe na izlokanom seoskom putu. Oni ne prisustvuju svečanom otvaranju baš svake čokolade u svom mjestu. Oni samo obavljaju svoj posao u skladu sa propisima, i nemaju potrebu da se zadovoljno porculanski cerekaju svojim građanima sa svakog ćoška.

Svevideće Oči Njegovog Veličanstva Vlasti budno motre „sve nas“ samo još u Sjevernoj Koreji, u afričkim banana državama, zemljama Latinske Amerike i bivšim sovjetskim republikama. Što je manje demokratije, to je više brončanih bisti. Što je stomak prazniji, slike su veće. Što su ceste lošije, portreti su raskošniji.

Mnogo puta smo pomislili da gore i niže ne može, ali su nas predstavnici lokalne vlasti uredno demantirali, vraćajući nas u totalitarizam sredine prošlog stoljeća. Posljednja sramotna epizoda sa portretom na rasporedima samo to potvrđuje. Hvala Bogu pa očekujemo da se nakon lokalnih izbora ovaj cirkus prekine. Ako se to ne dogodi, sljedećeg septembra vjerovatno možemo očekivati takmičenje „Amrinim stazama revolucije“, sa zlatnom, srebrnom i brončanom bistom gospođe Babić kao nagradom za najuspješnije.

Svojevremeno je ugledni teolog prof. dr. Rešid Hafizović podigao veliku prašinu u javnosti svojim tekstom „Oni dolaze po našu djecu“, objavljenom u Oslobođenju prije petnaestak godina. Referirao je na ribare ljudskih duša iz reda radikalnih vehabijskih desničara. U tužnoj diktatorskoj slici Visokog sve je retro. Imamo nove ribare duša naše djece. Smiješe im se porculanskim osmijehom sa školskog rasporeda.

Novembarski izbori su blizu. Kakvu god promjenu izaberete, nećete pogriješiti. Niže od ovoga sigurno ne može.

Visoko.co.ba/Redakcija