Naslovnica Preporuka Intervju Saša Oručević...

Saša Oručević: Mostar najviše voli mrtve, ne mogu se braniti pa ih se i ne napada

24

Biti glumac u Mostaru ima posebnu težinu, a malo ko to tako dobro shvata kao Saša Oručević. U intervju za Klix.ba ovaj hvaljeni i nagrađivani glumac govorio je o sebi i Mostaru, prvim glumačkim koracima i hit predstavama, podijeljenom gradu i približavanju koje vrijeme donese, skokovima sa Starog mosta…

Univerzalan je odgovor na pitanje zašto čovjek odluči da postane glumac i nema to veze s Mostarom ili bilo kojom drugom sredinom, govori nam Saša na početku razgovora, dok u “Portu” pijemo kafu i gledamo plakate “Mostarske liske”. Bilo je, kaže, genijalaca koji su došli iz jako malih sredina, a Oručević je imao sreću da mu je tetak bio legenda mostarskog glumišta, Toni Pehar. Prvi put je poželio glumiti još kao dijete u filmu o Aleksi Šantiću, ali nije prošao.

“U ratu je gluma bila bijeg od nesretne svakodnevnice. Počeo sam kao i svi u Mostarskom teatru mladih gdje sam osjetio da bi mogao to biti moj poziv. Sjećam se da sam se 1996. godine skinuo iz vojske, a godinu kasnije se uputio na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu i od prve prošao na prijemnom”, prisjeća se Oručević.

Studirao je u klasi profesora Admira Glamočaka, a posebno je osjetio taj prelaz iz haosa koji kreira rat u osranizovani sistem i dril sarajevske akademije.

“Dođeš ujutro u devet, a iz zgrade izađeš u jedanaest navečer kad te otjera domar Nusret. Poslije akademije sam se vratio u Mostar, što nikad nisam dovodio u pitanje. Mostar je mjesto gdje najbolje funkcionišem. Probam evo i do danas uskladiti da dam gradu najbolje što mogu, a i da budem rahat”, kazao je.

U Mostaru nije zatekao med i mlijeko, “grad slučaj” znao je kreirati svakakvih izazova za kulturne radnike koji su obično na kraju kolone kad se dijele javna sredstva.

“Od pitanja kako čovjek iz Mostara se odluči baviti glumom, bolje je ono šta kad postaneš glumac, šta tad uraditi. Daš se potpuno u sve to, a onda krenu problemi. Mnoge moje kolege iz drugih naših gradova znaju u kakvim smo problemima bili, ali im je u to teško povjerovati. Najgora za Narodno pozorište je bila 2009. godina u kojoj nismo dobili devet plata. Mojoj curici su bile tri godine, a nađeš se neosiguran, neprijavljen i počneš se osjećati frustrirano… Mostar je tad, a evo i sad bio grad slučaj. Neki su to provalili, ali je tako”, priča nam.

Ništa nije na onom nivou na kojem bi trebalo biti, nastavlja Oručević, niti jedno pozorište na ovom svijetu ne živi samo od prodaje karata. Broadway gdje su karte po par hiljada dolara ne može sam sebe finansirati, ali je kultura obično viši interes u normalnim društvima.

Saša Oručević važan je dio priče o jednoj od najgledanijih predstava u našoj zemlji posljednje dvije decenije – “Dame biraju”.

“Na drugoj godini se obično cijelo vrijeme baviš likom. Moja kolegica Arma Tanović, koja je sada profesorica, pronašla je tekst “Ladies Night”. Muški dio klase dok se trebao baviti likom napravio je cijelu predstavu. Nezgodno je bilo kad na predstavu dođu mama i sestra, a ti se gol skidaš. U borbi da igramo tu predstavu moja klasa je osnovala Altteatar”, prisjeća se Oručević vremena kad je uz Alena Muratovića, Seju Pandura, Slavena Vidaka, Marija Drmaća, Roberta Krajinovića, Nancy Abdel Sakhi i Maju Salkić punio dvorane širom regije.

Mostarski “grad slučaj” Oručević je zajedno sa kolegom Robertom Peharom odigrao u predstavi “Ajmo na fuka” autora i reditelja Dragana Komadine.

“Predstava je nastala iz potrebe da nešto uradimo sami sa sobom. Jednostavno, glumci iz Hrvatskog narodnog kazališta i Narodnog pozorišta počeli su da rade zajedno na projektima… Dragan Komadina je moje godište i bukvalno smo ratovali jedan protiv drugog, a krenuli smo kao projekt tri čovjeka iz Mostara s radnim nazvom “Mala škola mržnje”. Kao osnovu smo imali bezbroj naših razgovora, bezbroj i svađa, ali kad se krene pričati dobro je. Čim nije jedan stav, jednoumlje, kako je bilo… Grad je bio fizički podijeljen, a ta rana vremenom zarasta i preko nas”, kaže Saša.

Priča je nastala u dogovoru i kaže kako nije bilo svejedno. Tu osjetljivu predstavu teže primaju ljudi van Mostara, nego Mostarci.

“Predstava je izašla iz ovog našeg jada. Ljudi van Mostara imaju neko predznanje i svi znaju za užas koji se ovdje desio, a nema Mostarcima bude lakše, jer se najlakaše sam sebi smijat. Naći načina u Mostaru da ti neprijateljski vojnik bude simpatičan je velika stvar, jer predstavu igramo svugdje i u podijeljenim sredinama. Često osjetimo da publika navija za obojicu”, kaže nam prisjećajući se prve historijske koprodukcije ova dva mostarska teatra koja je odjeknula i šire od naše zemlje.

Vrijeme čini svoje i napredak se vidi. Prisjeća se kako se na završetku rata čudio nekom čovjeku koji je rekao da će tek za 20 godina sve doći na svoje.

“Gledao sam ga kao momak i u sebi kontao šta će mi za 20 godina, bit će mi 40. Daj bolan, ali i da je bilo za 20 bilo bi dobro, evo je pet prešišalo”, govori uz smijeh.

Kaže kako dosta radi, a posebno se veseli novom filmu Jasmile Žbanić u kom bi trebao glumiti četnika. Razloga za veselje bit će i zbog novog projekta Narodnog pozorišta u Mostaru koji bi trebao u režiji Ivana Lea Lema igrati u predstavi “TO” Alije Isakovića.

“Teška i kompleksna priča gdje ćemo imati ozbiljne zadatke. Već se priprema za to i idemo dalje. Narodno pozorište ima svoj plan, iako je vječno pitanje finansija, termina, ansambla… Ponosan sam na prvu režiju koju potpisujem za predstavu “Alfa Beta”, duo dramu koju sam radio s našom Fatimom Kazazić. Oduševila me svojim glumačkim zalaganjem, igrom i profesionalnošću. Pred njom je velika karijera. To je super iskustvo, ja sam se prvi put prepustio režiranju, a rad na predstavi koji je obično mjesec dana stresnog kopanja po sebi, bio je s njom pravo zadovoljstvo”, izjavio je.

Oručević je u Mostaru osim glume neodvojivo vezan za skokove sa Starog mosta. Ljeti kad pozorište miruje, fokus se preseli par stotina metara južno niz Titovu ulicu.

“Kad se rodiš u Mostaru, kad proživiš sve, pa i rušenje mosta, onda je sve to logično. Skakači su duša mosta. Imao sam priliku da sjedim s brojnim svjetskim facama, koji su probali sve što postoji, ali kad ih počastiš na naš način i vide skok sa Starog mosta, to oni ne mogu opisati. Što se tiče tradicionalnih skokova sa Starog mosta tu sam da pomognem ono što mogu, a problemi su i tu slični kao u pozorištu. Skokovi su simbol ljubavi, mladosti i hrabrosti, nešto najvrijednije što nudimo svijetu”, kazao je.

Dodaje kako opet i skokove više cijene i podržavaju stranci, nego naši domaći ljudi i institucije.

“Mostar je takav, ne valja ništa i ne valja niko. I to je valjda dio nekog liskaluka. Mostar najviše mrtve voli, ne samo Mostar… Imamo mi puno te nekrofilije, kad umreš onda si dobar. Valjda se mrtvi ne mogu braniti, pa ih ne isplati se ni napadati”, zaključio je na kraju Saša Oručević.

 

Visoko.co.ba/klix.ba

Komentari

komentara

Visoko.co.ba pratite na ANDROID i IOS aplikacijama, kao i na društvenim mrežama FACEBOOK i TWITTER.