Sead Burić: Sjećanja (ne) blijede – Duo i trio

U Visokom je pjevanje u horu “Ognjen Prica” imalo tradiciju i lijepu perspektivu. Međutim, problem je bio što su njegovi članovi bili u zrelim životnim dobima, kad’ počinje slabiti sluh, oči sve lošije vide, pa je trebalo redove osvježiti.

I to se dogodilo kad je za horovođu došao Oskar Šenk, koji je iz iskustva znao, osjećao da u gradu, posebno u gimnaziji, može pronaći tenore koji su bili najdeficitarniji.

Tako smo Božo Bonić i ja, a nije nas trebalo puno nagovarati jer su nas privlačila putovanja, postali u horu svježa krv. I to je omogućavalo da se proširi horski repertoar. Kad smo pohađali treći razred više gimnazije, ili po zakonu sedmi, na početku školske godine, u Visokom se pojavio i Ahmet Bojić iz Zvornika. Iako po rodnom listu malo stariji od obojice, kaskao je jedan razred iza nas.

Njegovom pojavom u gradu se sve uzdrmalo iz temelja. Bio je simpatični šeret, najkomunikativniji gimnazijalac, kog nikakva situacija nije mogla zateći bez teksta. Bio je vickastog komentara među nama gimnazijalcima, našim profesorima, al’ i visočkom rajom.
Kad smo poželjeli i očekivali da nam se pridruži u gradskom horu, jer ga je nas prof. pjevanja Soćo svrstao u tenore, bez pardona, beskompromisno nas je odbio!!!

I zabezeknute, sa licima na kojima je čitao nevjericu zapitao: “Šta me začuđeno gledate, nisam senilan, ni gluh ko naš profesor. Zar da na prečac, zbog falš dernjave, izgubim reputaciju?”

Međutim, shvatili smo to za nepunu sedmicu. Ahmet je pežorativno, na juriš uspostavio prohodne relacije i vibracije sa svim gimnazijalcima i najuglednijim Visočanima i Visočankama. Svoju supremaciju potvrđivao je svakodnevno na sportskim terenima i u svim (ne)obaveznim čarsijskim komunikacijama. U baratanju fudbalskom loptom i srčanošću, malo mu je, zaista, bilo ko bio ravan u Bosni (i Hercegovini).

U malom rukometu, od prve zvanične utakmice gimnazijske (i gradske) ekipe “Mladost”, protiv sarajevskog “Elana”, 9. maja 1954., preko prvenstvenih utakmica.

Bio je viši od košarkaša Divca, ili po snazi podsjećao na Muhameda Alija. Rukometnog napadača bi čak i grubo faulirao da bi spasio golmana Tidu Markotića ili Cicu Vasiljevića da lopta ne završi iza njihovih leđa.

A godinu kasnije, na ljetovanju pod šatorima u Cavtatu, na jednoj fudbalskoj utakmici, na prelijepom platou kraj rive, u sudaru sa robusnim protivnikom, prezimena, čini mi se, Klapuh, lopta je pukla među njihovim nogama, uz prasak čiji se eho čuo, saznali smo dan kasnije, sve do Mlina, odakle se svako veče, ko zna koliko puta, sa igranke čula pjesma Džambolaja.

FB page Sead Burić/Visoko.co.ba