Seid Zimić: Statistika dječijeg bola

Prvi ponedjeljak nestašnog septembra, još za rose, utjera još nestašniju dječurliju u školu. I mene sa ostalima, nema izuzetka. Započete vragolije i maskirani pubertetli-snovi ostadoše pred vratima.

Dobro poznata lica poprilično preplanula i za nijansu mudrija nego proljetos kao po komandi okrenuta prema friškoj tabli i tišinom umotana čekaju da se nešto desi. Zadnja klupa do vrata već godinama rezervisana za mene ili sam ja za nju – ne znam.

Uravnotežena tišina i spokojnost tipa za katedrom dadoše mi znak da pokušam izvaditi kamenčiće iz patika, što me poprilično žuljaju – što jeste jeste, a kad su se kroz rupe zavukli i ulogorili, a jutros napojeni i suzli-rosom, ne znam. Možda i proljetos na onoj finalnoj utakmici između jediničara i petičara. Bio sam podobro iščeprkao klikeraste uljeze iz mokrih patika, kad me pogodi pitanje, svima upućeno, a meni namijenjeno – bezdušno i oholo, evo već deveti put zaredom:

• Neka digne dva prsta onaj što nema ni oca ni majku!
Rasuše se kamenčići po podu. Po navici pokušah dići dva prsta, ali prekasno.
• Bilježimo u zadnju rubriku – jedan, a u zagradi pišemo S tačka, Z tačka.

Ništa se nije promijenilo, možda ni vrijeme. Evo i zadnja rubrika deveti put namijenjena meni. Privilegija ili zla kob … ?

Pred školom ne nađoh započete vragolije, niti maskirane pubertetli-snove. Jesen se rumeni od tuđeg stida. Varljivo Sunce gubi bitku sa, još jutros, nakvašenim patikama. Staza popločana besciljnošću. Dječurlija se razbježala. Nije mi mogla pomoći, još uvijek imaju i oca i majku. Ne zavidim im, iskreno im opraštam. Zašto da remetimo sadržaj zadnje rubrike, ne bi bilo pošteno, ta je rubrika mojoj sudbini namijenjena.

Moje patike, moji saputnici, cvrkuću neku nerazgovjetnu pjesmicu i vidno proširenim rupama broje kamenčiće koji, ni krivi ni dužni, upadaju u memli-tamnicu. Brojanje je precizno. Možda će zatrebati podatak za novu rubriku: Koliko kamenčića imate u patikama.

Visoko.co.ba/Seid Zimić